Na zidu crtež crnog crnila: Draško, Milan i Aišin zagrljaj

Jako je volio Sarajevo, to znaju svi.
Mladenović je živio i pjevao baš u vrijeme kada su se na zidovima jugoslovenskih sivih zgrada počeli pojavljivati murali. Novi vid umjetnosti, koji će – baš kao i mnoge stvari koje su u svojoj biti trebale služiti ljepoti – biti zloupotrijebljen od strane nacionalista, fašista, neočetnika i desničara od devedesetih do danas. Zidovi, to je prvo što vidite kada stignete u neki grad.

Sarajevo se jednog hladnog februarskog dana Mladenoviću skromno zahvalilo za svu ljubav i borbu, za podignut glas i pesnicu kojom je pokušao da ga zaštiti od crnog crnila. Na zgradi u kojoj je nekada živio osvanuo je mural sa stihovima pjesme "Sarajevo" i Milanovim likom.

"Pusti oči da vide još ovaj put, pusti uši da čuju, još ovaj put..."

Jednog hladnog sarajevskog dana, na Baščaršiji, mlađahni političar Draško Stanivuković davao je izjavu za televiziju, pričao o svojim hobijima, fakultetu koji završava, ambicijama. Snimanje je prekinula starija gospođa koja ga je srdačno izljubila. "Ljubi te majka", ljubila je Aiša, sa Sedrenika, naselja u gradu koji će sa razvojem političke moći Stanivukoviću postati sve dalji.

U maju 1992. godine general vojske Republike Srpske Ratko Mladić izdao je naredbu:
“Velušiće tuci, Velušiće i Pofaliće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo”, naredio je Mladić jednom od pukovnika VRS-a, pogrešno izgovarajući ime sarajevskog naselja Velešići.

“A tuci ono oko one Dobrovoljačke, oko one Humske gore i Đure Đakovića gore. Ali, idi na artiljerijsko osmatranje, da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu”, nabrajao je dalje poznate ulice u centru Sarajeva. Naredio je i da se tuče Baščaršija, baš ono mjesto gdje je Aiša tako toplo zagrlila Draška.

Jednog toplog banjalučkog dana, u naselju Mejdan, koje bi sada trebalo da se zove Obilićevo, osvanuo je mural. Kao znak "skromne zahvale" generalu osuđenom za genocid. Presuđenom za zvjerske zločine kakve Evropa nije vidjela od četrdesetih. Nažalost, takav "vid zahvale" nije ni prvi ni posljednji u Republici Srpskoj, iako je veličanje ratnih zločinaca zakonom zabranjeno. Bonskim ovlastima, Valentin Inzko, bivši visoki predstavnik, odlučio je donijeti taj zakon nakon što je posjetio Foču, grad "prepun velikih murala posvećenih velikim zločincima".

U zaštitu murala "u čast" presuđenom zločincu stao je gradonačelnik grada na Vrbasu, Draško Stanivuković. “Nećemo ukloniti mural”, poručio je. Bez stida i trunke razmišljanja, bez obzira i bez sjećanja, makar na onaj topli sarajevski zagrljaj ili par hiljada komšija Bošnjaka kojima je takođe gradonačelnik.

Brzo će izbori, zna to Draško.

Milan Mladenović, autor stihova sa početka ove priče i lik sa murala oslikanog na zgradi u Sarajevu 1993, odbio je svirati u gradu u kojem se ruše džamije. Ne bi svirao ni danas, da je živ, a kakve bi stihove napisao, to možemo samo zamisliti. Ipak, nažalost bezobraznih, još ima onih koji i tamo slušaju EKV i znaju šta je iskren zagrljaj.

"Ljudi bez skrupula, ljudi bez milosti, ljudi bez sjećanja.
Vi što ne znate pljuskove, zvuka, boje, mirisa. Vi, ljudi bez pameti.“