Rešid Dervišević je 1995. s 250 grama šećera krenuo da se probija do Nezuka: Gledao je mrtve i ranjene prijatelje, danas korača za njih

Svojim očima gledao je mrtve i ranjene prijatelje. I danas hoda u ime svih ubijenih. Prolazak kroz Kamenicu, dolinu masovnih grobnica naročito mu teško pada.

"Kada naiđem kroz Kamenicu, osjetim ljudsku krv. To je dolina grobnica, ne samo onih koji su tu pobijeni nego su prekopavane grobnice, kako bi sakrili zločin. Imamo i dokaze gdje su oni sa zadovoljstvom snimali i prodavali te snimke", rekao je Dervišević.

Među onima koji su ubijeni u koloni je i otac Armina Alića. Otac mu je na umu u svakom trenutku.

"Svaki korak pravim za njega i njegovu braću, za sve šehide. Svaki put se budi nova emocija, kada ne bih došao ovdje nešto bi mi bilo, bio bih bolestan. Svaki put mi je sve teže i teže... jednostavno kao da prvi put prolazim. Veliki broj porodice mi je ubijen, moj otac je imao šestoricu braće, jedan je preživio koji je bio u logoru u Srbiji", rekao je Alić.

I na ovogodišnjem maršu mira ogroman broj mladih iz svih krajeva države. Tu su djeca, srednjoškolci, studenti. Vremenske prilike su ih poslužili, prošli su najveće uzvišenje na ruti do Potočara.

Nejra Čaušević: "Prisutan je neki strah, ne znaš šta te očekuje. Kada sam vidjela veliki broj mladih bilo mi je drago. Svjesna sam da će, kao i naši roditelji, da njegujemo kulturu sjećanja i da nećemo zaboraviti ovo što se desilo".

Belma Ćemiragić: "Emocije su jako čudne, vidim narod koji se trudi da nam pomogne. Jako je teško. Sam dolazak u Potočare budi strašne emocije".

Adis Suljić: "Na Baljkovici... tu je bilo najviše suza jer je najviše tu ljudi ubijeno. Jedna grupa se na sreću uspjela izvući".

Eman Husić: "Kada se sjetim svih žrtava dobijem motivaciju. Dosta je moje porodice poginulo. To mi je motiv da hodam".

Enis Bešić: "Idem sa ocem i sa prijateljima. Osjećam se nekada ovako žalosno, a nekada ovako dobre volje... nekada umorno".

Podršku im daju stariji. Njih pak, kažu, nosi srce bez obzira na zdravstveno stanje. Boli ih što je genocid prekinuo normalan tok života za desetine hiljada ljudi. Djeca su ostala bez očeva, žene bez muževa, majke bez sinova.

"Ako srce naredi nogama onda uspiješ, mozak upravlja. Vjerujte imam kamaru dijagnoza, određena za operaciju kičme, ali sam rekla svom doktoru 'ako je suđeno da tamo ostanem, složila sam se sa tim'", kazala nam je jedna od učesnica Marša mira.

Salko Avdić kazao je kako "sistemski uništeno do danas više od 50 hiljada računajući omladinu jer bi svako od njih bio danas i dedo, suprug, otac...

Na svakom pedlju rute drugog dana Marša mira ubijani su ljudi. Njihova tijela pokopavana su u brojne masovne grobnice. Na istinu o genocidu svakim svojim korakom podsjećaju učesnici.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad