Ruska agresija nije dovela do mnogo promjena u Vašingtonu kada je riječ o odnosu prema zemljama Zapadnog Balkana, ali one moraju postati svjesne da svijet funkcioniše u potpuno drugačijem geostrateškom okruženju nego što je to bio slučaj prije 12 mjeseci, kaže Scott Cullinane, viši savjetnik za odnose sa vladom neprofitne organizacije “Zajedno za Ukrajinu“.
Cullinane, koji je osam godina radio u Odboru za spoljne poslove Predstavničkog doma američkog Kongresa i dobro je upoznat sa dešavanjima na Zapadnom Balkanu, govorio je za Glas Amerike povodom prve godišnjice ruske invazije na Ukrajinu.
Glas Amerike: Kako vidite Zapadni Balkan godinu dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, koje su najveće posljedice toga?
Cullinane: Godinu dana nakon invazije na Ukrajinu, najveća posljedica za Zapadni Balkan je to što sada funkcioniše u drugačijem geostrateškom okruženju. Ranije smo znali da je Rusija prijetnja, da izvozi nestabilnost, ali sada možemo vidjeti brutalnost i razmjere onoga što ruska agresija predstavlja. Za Zapadni Balkan to znači da sada te vlade moraju da rade u kontekstu u kojem se Evropa ponovo suočava sa kopnenim ratom punog obima na kontinentu. Time se vrši veći pritisak na Brisel, Berlin i Vašington, te ograničava količina resursa i pažnje koju te vlade mogu da posvete Zapadnom Balkanu. Čak i prije invazije na Ukrajinu postojao je ograničen kapacitet ili spremnost u tim prijestolnicama za ulaganja i za obraćanje pažnje na Zapadni Balkan. A sada, u kontekstu Ukrajine, toga ima još manje.
Glas Amerike: Možete li govoriti o razlikama između kratkoročnih i dugoročnih posljedica onoga što se dešavalo u proteklih 12 mjeseci?
Cullinane: Kratkoročno gledano, iz Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država dolazi veliki pritisak da se bude dio rješenja, dio zapadnog saveza i koalicije nacija koje slično razmišljaju i koje pomažu Ukrajini u vojnom ili humanitarnom kapacitetu, ali i da se nametnu posljedice ruskoj vladi za njenu agresiju. Postoji pritisak na te vlade da preduzmu radnje kako bi uskladile svoju politiku sa zapadnim sankcijama i da preduzmu mudre korake za ograničavanje uplitanja ruske vlade ili ruskih sredstava u državnom vlasništvu, u strateške sektore njihovih ekonomija. Dugoročno, ono što me brine jeste da bi Zapadni Balkan, Srbija, Bosna, mogli još više da zaostanu. Kako se više pažnje pridaje zemljama poput Ukrajine i Moldavije, pažnja Zapada i zapadni resursi će ići u te zemlje da bi im se pomoglo u ponovnoj izgradnji i daljoj integraciji sa zapadnim strukturama poput Evropske unije. A to je još jedan vremenski period u kojem će vlade na Zapadnom Balkanu morati da naprave korak naprijed i biti proaktivne. Na mnoge od tih stvari Brisel, Evropska unija i američka vlada već dugo pozivaju i samo je pitanje kada će vlade biti spremne da preduzmu konkretne i smislene korake u borbi protiv korupcije, reformama i obavezivanju koje će dodatno integrisati njihove ekonomije sa Evropom i Sjedinjenim Državama, a ne sa Rusijom ili Kinom.
Glas Amerike: A kako vidite razvoj događaja ako rat potraje još nekoliko godina, što bi se moglo dogoditi?
Cullinane: To je vrlo moguće i nadam se da nije tako, ali također sam veoma uvjeren da volja u Vašingtonu i u evropskim prijestolnicama, ne samo u vladama nego i kod šire populacije, stoji uz Ukrajinu. Sjedinjene Države, Evropa i Zapad apsolutno neće biti slomljeni. Stajaćemo uz Ukrajinu koliko god bude trebalo. Nema sumnje u to. U kontekstu Zapadnog Balkana, ljudi i vlade moraju da shvate da su se stvari promijenile i da se nećemo vratiti u svijet kakav smo imali prije 24. februara 2022. Ruska agresija promijenila je računicu i u suštini zapadne vlade i Amerika su fokusirani na velike prijetnje koje dolaze od Rusije i od Kine u Indo-Pacifiku. Sve više uzimamo u obzir koje su vlade od pomoći u tom procesu, koje vlade pomažu u zauzimanju za ljudska prava i teritorijalni integritet, te u suprotstavljanju genocidu. One vlade koje to ne čine i koje nisu od pomoći, znate, to će oblikovati ambijent za politiku i diplomatiju u godinama koje dolaze.
Glas Amerike: A kako posmatrate regionalne krize, krize između Kosova i Srbije, unutrašnje probleme u Crnoj Gori, separatizam u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, u ukupnoj slici stabilnosti istočne ili jugoistočne Evrope, u kontekstu ruske invazije?
Cullinane: Ruska vlada je širom Evrope bila veoma dobra u korišćenju etnonacionalizma, malih i istorijskih razmirica i problema u vezi sa religijom, jezikom ili nacionalnošću. Oni ih ne kreiraju uvijek, već ih šire i iskorišćavaju. Moskva ta pitanja ne stvara, ali Moskva takođe nije bila od pomoći u pokušajima da ih se riješi. Mislim da možemo ukazati na mnoge primjere u kojima je Rusija radila sasvim suprotno i pokušavala ih rasplamsati, jer Zapadni Balkan koji je podijeljen, koji je u sukobu sam sa sobom, manje je sposoban da izdrži spoljne ekonomske i političke pritiske većih zemalja. Nadam se da zvaničnici i vlade ne vide korist u produbljivanju ili pogoršavanju etnonacionalnih sukoba, već u pokušaju pronalaženja načina za miran razvoj i zajednički život. I nadam se da će u ovom trenutku, kada se Evropa ponovo suočava sa još jednom rundom genocida u Ukrajini, gdje ruska vojska napada ukrajinske civile, bavi se trafikingom ukrajinske djece, nastoji izbrisati ukrajinsku kulturu i nacionalni identitet, da će to inspirisati ljude i vlade na Zapadnom Balkanu da shvate da se radi o vrlo opasnim silama. Ružnim i opasnim silama koje nisu dio politike i nisu stvari sa kojima se treba igrati ili ih shvatati olako.
Glas Amerike: Već ste spomenuli nametanje posljedica Rusiji i stajanje uz Zapad. Koliko dugo Srbije može izbjegavati uvođenje sankcija i pridruživanje sankcijama prema Rusiji?
Cullinane: Srbija će sve više biti u raskoraku s međunarodnom zajednicom. U ovom trenutku, svijet je suočen sa dva suprotstavljena sistema i izbora. S jedne strane vidimo udružene Evropu i demokratski svijet kako bi branili Ukrajinu, demokratiju i slobodu. S druge strane, vidimo svijet autoritarizma u Pekingu, Teheranu i Moskvi, udružene da bi pomogli jedni drugima. Vidimo to u protoku oružja i krijumčarenju nafte, gdje Kina, Iran i Rusija sve više sarađuju kako bi podržali i produbili ruski rat protiv Ukrajine. Tako da sa jedne strane imamo demokratiju, a sa druge genocid i autoritarizam. Srbija mora odlučiti koji joj je od ta dva modela privlačniji. Koju od tih verzija 21. vijeka Vlada Srbije želi podržati, uz koju se stranu želi svrstati. Kako vrijeme bude prolazilo, oni će sve više otkrivati da su u raskoraku. A kada rat u Ukrajini završi i Ukrajina pobijedi, zapadni svijet neće zaboraviti koje su se zemlje zauzele za podršku demokratiji, a koje zemlje nisu bile tu tokom teških vremena. Mislim da znam gdje srpski narod želi biti i da je vrlo jasno da oni žele biti uz demokratiju, njihova budućnost je u Evropi. U to ne sumnjam. I svakako se nadam da će srpska vlada sve više slušati mudre glasove i odlučiti da se stavi na stranu demokratije, a ne da zauzme neki srednji put, koji ne vodi nikuda.
Opširnije na portalu Glas Amerike.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!