U Prijedoru je obilježen “Dan bijelih traka”, kao sjećanje na preko 3.000 ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Među njima i 102 nevino stradale djece. Tridesetprvi maj datum je kada se diže glas protiv stigmatizacije drugih i drugačijih, te zahtijeva jednakost i pravda. Roditelji ubijene djece traže spomenik, za koji znaju da im neće vratiti djecu. Ali hoće čast i dostojanstvo gradu u kojem su ostali da žive.

Jasmin, Nermin, Alija, Edin… Samo su neka od imena sa tužnog plakata, na kojem je 102 ubijene djece Prijedora. Njihova imena, ispisana su i ćirilicom i latinicom na bijelim trakama. Koje su zavezane na most na Bereku. Most koji spaja stari i novi dio Prijedora. I upravo ovo mjesto, trebalo bi biti lokacija za budući spomenik, čija će izgradnja, vjeruju roditelji, otpočeti ove godine.

Dan bijelih traka u Prijedoru

“U Prijedoru gdje je ubijeno 96 bošnjačke, četvoro hrvatske i dvoje srpske djece. Starosna dob od tri mjeseca do 17 godina. Nema više čovjeka u gradu Prijedoru koji kaže da ne treba spomenik ubijenoj djeci. Kao i 2013. i 2014.godine, mi smo faktički dobili spomenik. U razgovoru sa gradonačelnikom Pavlovićem i predsjednikom SG Duratovićem, dobili smo od Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Prijedora, mišljenje na sedam lokacija za koje smo podnijeli zahtjev za gradnju spomenika”, kaže Fikret Bačić, Inicijativa roditelja za spomenik ubijenoj djeci.

No, memorijal ubijenoj djeci samo je dio borbe ovih ljudi. Borba, ona unutrašnja, u kojoj naviru slike voljenih, bolna sjećanja ne prestaje.

Anketa:

“Sjećam se 31. maja da smo vješali bijele čaršafe, stavljali bijele trake, ko kud ide. Morali smo to nositi”.

“Ja nisam sada u Kozarcu. Imam kuću, obnovio je moj sin, taj jedan što je ostao. Dva sam imala, sada imam jednog. Obnovili su kuću, sve je napravljeno. Ali, ja ne smijem biti gore od straha. U Sanskom Mostu sam”.

“Pa, dobro, živimo jedni pored drugih. I sa njima i svakako, zasad je dobro”.

Relativizacija zločina

Slika koja možda najbolje opisuje život jednih pored drugih. Jedni su ostali na kafi, drugi prošli mirno do trga gdje su spustili ruže za stradale. Baš taj lokalitet oblijepljen je ovim plakatima, kojima se negira postojanje bijelih traka. Natpise postpisuje FB grupa “Samopoštovanje”. Za aktiviste je ovo zabrinjavajuće negiranje zločina.

“Bile su postavljanje tu izložbe u kojima se probala relativizirati smrt djece i drugih nedužnih ljudi u Prijedoru. Bojim se da će ako im se da previše prostora, da će oni nama izazvati mnogo problema u budućnosti. I uvijek ta situacija, kao ne postoji naredba za bijele trake?! I zaista ona nije izrečena putem radija. Kao što jeste za bijele čaršafe.

Ako bi išli time da nema naredbe, pa nema naredbe ni za grobnicu Stari Kevljani, 363 tijela su tamo ekshumirana! Nema naredbe! Hoćemo li reći to se nije desilo. Ta grobnica nije postojala, tamo nisu ekshumirana tijela. Pozivaju se, nema fotografije! Pa, mi nemamo ni jedne fotografije o bilo čemu iz Prijedora do 5. avgusta. Dok nisu došli strani novinari”, ističe Edin Ramulić, član inicijative „Jer me se tiče“.

Omarska, Keraterm, Trnopolje, prema sudskim presudama, mjesta su na kojima su stradale hiljade civila te 1992. godine. U Prijedoru se još traga za oko 500 nestalih, uglavnom Bošnjaka.

“Sigurno da, ono što ja ponavljam godinama, da na području Prijedora imaju još najmanje dvije masovne grobnice sa većim brojem posmrtnih ostataka. Sebi trebamo priznati da dio ubijenih nikada nećemo pronaći. Ljudi bježali po šumama i u pravcu Bihaća i u pravcu Hrvatske”, navodi Mirsad Duratović , predsjednik SG Prijedor.

Sud BiH, ali i sud u Haagu, za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima ovoga kraja pravosnažno su izrekli 58 presuda, na ukupno oko 800 godina zatvora. Među osuđenima su tadašnje srpske vođe, i vojne i civilne, između ostalih Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić. Ali i Radoslav Brđanin, Mićo Stanišić, Milomir Stakić i dr.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad