"Svako od nas nosi bol sa nekog dijela ovog puta": Emotivne ispovijesti učesnika Marša mira

Damir Cvrk, rođen 5. jula 1995. u Srebrenici, kazao je za N1 kako ga posebno raduje što na Maršu mira vidi mnogo mladih. Rekao je kako mu je to bio cilj kada je pokrenuo grupu, u kojoj su "djeca iz cijelog svijeta".

"To je veliki uspjeha da se ovo što se dešavalo ovdje nikada ne zaboravi", rekao je Damir.

Na Bajkovcima je izgubio oca koji je preživio rat na frontu, ali je ubijen tokom posvlačenja iz Srebrenice. "Svako od nas nosi bol sa nekog dijela ovog puta. Ono što mene čini ponosnim je da kod nas sviju je zajednički, porodični osjećaj. Želimo pokazati svijetu da ono šte su pokušali uraditi nije prošlo", zaključio je mladi Srebreničanin.

Almir Hasanović je imao dvadesetjednu godina kada je zarobljen tokom marša smrti. "22. jula sam zarobljen kada sam krenuo sa kolonom iz Srebrenice. Išli smo sve do Kameničkog brda gdje je bila prva zasjeda i onda su se svi snalazili kako su mogli. Kad se kolona prekinula ostao sam bez hrane, bez ičega. Snalazio sam se tako što sam brao nezrelo voće", ispričao je za N1.

Priznao je da na Marš mira dolazi sa osjećajem ponosa jer je, kako je istakao, "neko imao namjeru da nas nema, da nas pobiju sve, ali smo preživjeli".

"I ono malo je uspjelo preživjeti - otprilike 200 ljudi", otkrio je. Međutim, ponos kod Kameničkog brda pređe u tugu i bol, tad se Almir ne osjeća dobro, jer se na tom mjestu rastao sa dva brata. U tom trenutku vraćaju se emocije na ljetno predvečerje, pucnjavu i vriske.

Tada osmogodišnja Elvira Čolo pred najstrašniji dan posebno se sjeća julskog "ručka", ako se tako može nazvati obrok u opkoljenoj Srebrenici...

"I onda sam vidjela rijeku muškaraca, nastala je panika. 'Srebenica je pala', vikali su. Tu je došlo do oproštaja sa rahmetli babom. Sjećam se stepenica kad sam ga posljednji put zagrlila. On je rekao 'ne sikirajte se, to će biti kratko, samo jednu noć i svi ćemo se ponovo sastati'. Onda je moja porodica krenula pješke prema Potočarima da tražimo zaštiti od UN-a", prisjeća se Elvira.

Kazala je kako je njena mama, zajedno s njom, sjela u prve autobuse za evakuaciju žena i djece iz Srebrenice, a na pitanje kako je smjela odgovorila je da je morala zato što je Elvira toliko plakala da je njena nana kazala d aje mroa voditi.

"Ja se toga ničega ne sjećam", prepričava za N1.

"Moj dedo je, nažalost, ostao u Potočarima", nastavila je Elvira. Na pitanje reportera N1 kakav danas ima sojećaj kada dođe u Potočare, ona je kazala da osjeća tugu i bol, da prvo trči prema mezaru rahemtli oca kako bi mu proučila Fatihu, ali da za nju 11. juli jeste težak dan, ali su joj mnogo teži dani iza jer su "tada počela masovna ubijanja naših ljudi".

Na Maršu mira je i 16-godišnji Muhamed iz Novog Travnika koji je, kako je kazao, došao odati počast srebreničkim šehidima.

"Genocid se nije mogao dogoditi, on je planiran i drago mi je što ima toliko mladih koj su došli da odaju počast", priča Muhamed. Kazao je kako je dosadašnji put bio težak, ali on i njegovi drugari su i dalje tu, sve do kraja marša.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad