Više od 6 hiljada puta tokom prošle godine zazvonili su SOS telefoni u BiH. Hitnu pomoć i utočište tražile su žene žrtve nasilja. Željele su pobjeći iz svojih domova, gdje bi trebale biti najsigurnije. Neke od njih su uspjele, neke odustale, dok su pojedine i ubijene. Iz godine u godinu, podaci sve strašniji.

Od 2013. do 2023. godine u BiH ubijene su 72 žene. U posljednjih 5 godina, njih 57. Samo u ovoj godini 7. To su statistički podaci. Ali iza svakog broja je ime i prezime, osoba i njen život koji su uglavnom, prekinuli njihovi partneri. Najčešće pitanje je zašto nije prijavila? Ukoliko jeste, šta je čekala do sada?

Arijana Ćatović, psiholog u Fondaciji lokalne demokratije:

“Nasilje jednostavno se ne instalira odmah u najgrublju formu, to kreće lagano, od emocionalnog nasilja, od različitih formi izolacije. Žena dok dođe do toga da je žrtva nasilja i šta joj se dešava, tada su tu već djeca, nema podršku roditelja jer je u izolaciji i onda se jako teško i obratiti za pomoć.”

Sistem ne radi mnogo, da bi žrtvama ulio sigurnost i povjerenje. Alma Kadić više od 150 puta prijavila je Eldina Hodžića. Ubijena je 2021.godine na kućnom pragu, pred četvorogodišnjom kćerkom. Hodžiću je dva puta ukinuta presuda kojom je osuđivan na 35 godina zatvora. Nizama Hećimović tražila je od suda i policije zabranu prilaska za Nermina Slujemanovića. Sud u Gradačcu 7.avgusta prošle godine odbio je izdati takvo rješenje. Sulejmanović je Nizamu ubio 11. avgusta. Nažalost, kazne za ubistvo žene u prosjeku su od 3 i po do 11 godina zatvora. Osim, Alije Hrustića koji je osuđen na 30 godina, Avdije Selimovića 40 godina i Eldina Hodžića na 35 godina. Ipak, veći počinitelja izvrši samoubistvo.

Jadranka Miličević, Fondacija Cure:

“Od 7 ubistava, 5 muškaraca je izvršilo suicid, tako da će se samo dva slučaja procesuirati, biće im suđeno, ali je sad pitanje koliko vremena će taj proces trajati, iskustva pokazuju da do 2-3 godine procesi traju što je nevjerovatan pritisak za porodice.”

Osim sporog sistema, žrtve se plaše i osude zajednice, te nepovjerenja. Čak se ni u akademskim krugovima, o ovoj temu ćuti.

Jasna Kovačević, UNSA:

“Naše istzraživanje koje smo realizovali na početku projekta, općenitno o rodnoj diskriminaciji je pokazao da postoji veo šutnje, što zbog vlastitog straha, straha od osude, odmazde, vrlo često žrtve odbijaju da prijave slučaj rodno zasnovanog nasilja i vrlo rijetko komuniciraju sa kolegama o tome. Vidjeli smo da postoji nerazumijevanje šta rodno zasnovano nasilje jeste.”

Feđa Mehmedović, Institu za populaciju i razvoj:

“Mi smo društvo koje čujemo da se neko tuče u kući, ne reagujemo. kada se u razredu desi nasilje, djeca se smiju snimaju telefonima i ne reaguje. Mi smo društvo koje vidi i ne reaguje, ali to je strašno.”

A da bi progledali, organizacije traže različita rješenja. U prvom redu, edukacija od najranijih dana kroz različite kampanje.

Ivana Kulić, članica TPO fondacije:

“Ove godine smo se odlučili za slogan podržimo žrtve i preživjele. S obzirom da se često fokusiramo samo na taj čin nasilja koji se desilo, a često zaboravimo posljedice koje nasilje ostavlja i u našem društvu, direktno u porodici u kojoj se desilo, i svim osobama koje se nalaze u tom okruženju.”

Poražavajući podaci su i na globalnom nivou. Svakih 10 minuta u svijetu jednu ženu ubije njen emotivni partner ili član porodice. No, stanje bi trebalo mijenjati na mikroplanu. Početi od države, svog grada, svog doma i učiniti da svaka žena bude bezbjedna.