Regija Zapadnog Balkana u fokusu je šire europske javnosti, posebno u kontekstu rata u Ukrajini i ruskog utjecaja u ovoj regiji. Nedavni pomak u pregovorima između Beograda i Prištine, probudio je nade u dogovor nakon godina zastoja, a samim tim i napredak i stabilnost cijele regije. Kako se ocjenjuje u analizi Washington Posta, kompromisi su neizbježni u uspješnoj diplomaciji, a postizanje dogovora bi oslabilo utjecaj Kremlja na Balkanu i mogao bi postaviti regiju na put ka konačnoj integraciji sa Zapadom.

U tesktu s naslovom “Zapad pokušava istisnuti Rusiju sa Zapadnog Balkana” autor poredi borbe u Ukrajini s onom “manje očitom” na Balkanu, gdje snage odmjeravaju Rusija i Zapad. Kako ocjenjuje autor, zbog gubitaka na ratištu, Rusija je bila manje sposobna projicirati svoju moć van vlastitih granice, i zapadne sile sada pokušavaju da iskoriste taj vakum.

“Upravo to se događa na Zapadnom Balkanu, gdje su prošlog mjeseca bili vidljivi znakovi napretka u naporima da se riješi dugogodišnji spor između Srbije i Kosova. Kosovski premijer Albin Kurti i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastali su se u Briselu i načelno su se složili s prijedlogom normalizacije između dviju zemalja. Nisu potpisani nikakvi dokumenti — još su u toku pregovori za plan puta. Ali postoji optimizam da je napredak nadohvat ruke”, navodi se u tekstu.

Ističe se kako je “Rusija tradicionalno bila ključna podrška Srbiji u njenom sporu s prozapadnim, demokratskim Kosovom”, te da Srbija i dalje odbija priznati neovisnost Kosova.

“Napetosti na sjeveru Kosova s većinskim srpskim stanovništvom prošle su godine prijetile da prerastu u nasilje. Srpski nacionalisti ne mogu se natjerati da priznaju da Kosova odavno nema, a da je ruska podrška njihovom stavu omogućila Moskvi da zadrži pritisak na srpsku politiku”, dodaje autor teksta.

Pojašnjava se kako je sporazum koji je predložila EU uz podršku SAD, zamišljen kao privremeno rješenje, gdje Srbija ne bi morala formalno priznati Kosovo, ali bi dvije zemlje jedna drugoj priznale suverenitet. Zapadni pregovarači su navodno zaprijetili objema stranama posljedicama za nepoštivanje i predstavili im verziju sporazuma “uzmi ili ostavi”.

Također, tvrdi Guardian, u pokušajima da odlučno izvuku Srbiju iz ruske orbite, američki i europski posrednici su dali sve od sebe kako bi udovoljili nekoliko ključnih srpskih zahtjeva i izvršili snažan pritisak na kosovsko vodstvo.

“Ističu se dva zahtjeva. Oni inzistiraju da Kosovo odmah počne ispunjavati sporazum iz 2015. o uspostavi Zajednice opština sa srpskom većinom (ASM), tijelo koje bi dalo dodatnu autonomiju srpskoj manjini od pet posto koja živi na Kosovu. Posrednici su navodno otvoreni i za inzistiranje Srbije da se Kosovo pismeno obaveže da neće podnijeti zahtjev za članstvo u UN-u bez pristanka pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a”, ističe se u tekstu.

Kurti je pristao na suštinu prijedloga, ali je otvoreno kritizirao pristup posrednika. Tvrdi da je Srbija više od decenije odgađala puno priznanje Kosova odugovlačenjem dijaloga koji vodi EU, te da je Vučić nagrađen uprkos odbijanju da se u potpunosti uskladi sa zapadnom politikom o Ukrajini.

Kurti također odugovlači s uspostavom ASM-a, ukazujući na sudsku presudu kojom su dijelovi sporazuma proglašeni neustavnim.

Guardian povlači i paralelu s Bosnom i Hercegovinom:

“Raširen je i strah na Kosovu da bi ASM mogao završiti kao entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Zamišljena kao mjera za okončanje rata 1995. kojom se bh. Srbima daje široka autonomija, učinila je BiH vrlo teškom za upravljanje i nastavlja poticati secesionizam u polariziranoj političkoj zajednici”.

Rješavanje pitanja uspostave ASM-a po mjeri svih ključno je za učvršćivanje sporazuma između Kurtija i Vučića kada se ponovo sastanu krajem ove sedmice, navodi se u tekstu i dodaje kako još uvijek nije jasno šta će biti ponuđeno Kosovu. Naime, ako vrata UN-a zasad ostanu zatvorena, Kosovo mora dobiti otvoren put prema članstvu u NATO-u i EU, što trenutno blokira nekolicina europskih zemalja koje ga ne priznaju: Grčka, Španija, Rumunija, Slovačka i Cipar.

“Kompromisi su neizbježni u uspješnoj diplomaciji. A u širem geopolitičkom okviru, strategija Zapada je zdrava. Dogovor bi oslabio stisak Kremlja nad Balkanom i mogao bi postaviti regiju na put ka konačnoj integraciji sa Zapadom. Ali ako sporazum samo kratkoročno ublaži etničke napetosti po cijenu trajnog suvereniteta Kosova, ostavit će regiju nestabilnom”, upozorava se u analizi.

Autor zaključuje kako će se i sama Srbija morati promijeniti:

“Vučić se dokazao kao autoritarni mjenjač s nacionalističkom jezgrom. Više od decenije je pažljivo balansirao između Zapada, Rusije, pa čak i Kine. No uprkos balansiranju, srbijansko se društvo posljednjih godina pomaklo u protuzapadnom smjeru, budući da mediji pod državnom kontrolom potiču raširenu putinofiliju i glavne revizionističke narative o nedavnoj ratnoj prošlosti Srbije”.

Kako bi američko-europska strategija funkcionirala, potreban je vjerodostojan dugoročni plan kako bi i Srbija i Kosovo postali više ugrađeni u zapadne institucije. U suprotnom, Balkan će ostati ranjiv na manipulacije. Polumjere će značiti virtualni poziv Rusiji da se vrati svojoj tradicionalnoj remetilačkoj ulozi, dodaje se u tekstu.