Posljednji proces pred Međunarodnim sudom pravde pokrenula je Južnoafrička Republika koja je optužila Izrael za počinjenje genocida nad Palestincima u Gazi.
U četvrtak, 11. januara, Južnoafrička Republika je zatražila od vrhovnog sud Ujedinjenih naroda da izda obvezujuće preliminarne naredbe kako bi se Izrael prisilio da prekine svoju vojnu kampanju u Gazi.
Međutim, procesi pred Međunarodnim sudom pravde znaju trajati i decenijama, što je bio slučaj s procesima vezanim za ratove u zemljama bivše Jugoslavije ‘90-ih.
Ko je osuđen dosad?
Međunarodni sud pravde je dosad Srbiju osudio za kršenje Konvencije o genocidu Ujedinjenih naroda usvojene 1948. godine.
Ta država proglašena je 26. februara 2007. godine krivom da nije spriječila genocid u Srebrenici u istočnoj Bosni počinjen u julu 1995. godine.
Ovaj sud donio je nakon toga još dvije presude po međusobnim tužbama Srbije i Hrvatske za genocid nad Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj. Obje su istovremeno odbačene 2015. godine.
Trenutno se vodi spor u kojem je Gambija tužila Mijanmar za genocid nad Rohindžama, muslimanskom etničkom manjinom, pokrenut 2017. godine.
Nakon što je Rusija u februaru 2022. godine pokrenula opštu invaziju na Ukrajinu, Kijev je tužio Moskvu za genocid. Moskva s druge strane tvrdi da je pokrenula “specijalnu vojnu operaciju” kako bi “spriječila genocid” nad Rusima, odnosno govornicima ruskog jezika na istoku Ukrajine.
Za šta je osuđena Srbija?
Bosna i Hercegovina je usred rata 1993. godine tužila tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru).
Te godine je Međunarodni sud pravde (ICJ) naredio SR Jugoslaviji da mora poduzeti sve mjere da spriječi genocid.
Srbija je sama preuzela odgovornost tužene strane, nakon osamostaljenja Crne Gore 2006. godine.
Međunarodni sud pravde je godinu kasnije presudio da Srbija “nije počinila genocid” te da “nije bila suučesnik u genocidu”.
Međutim, ovaj sud je presudio da je Srbija “prekršila obvezu sprječavanja genocida” koji su snage Republike Srpske počinile u Srebrenici u julu 1995. godine.
Time je ovaj sud potvrdio da su ti zločini predstavljali ratni zločin genocida, odnosno da je počinjen “s namjerom uništenja” Bošnjaka (Muslimana) na tom području.
U presudi napisanoj na više od 800 stranica je naglašeno kako Srbija “nije pokazala da je poduzela bilo kakvu inicijativu da spriječi ono što se dogodilo, ili bilo kakvu akciju da počinitelje odvrati od okrutnosti”.
“Srbija je prekršila i svoju obvezu poštivanja privremenih mjera koje je Sud naredio 8. aprila i 13. septembra 1993. u ovom predmetu, jer nije poduzela sve mjere u okviru svoje ovlasti da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995. godine”, navodi se, pored ostalog, u presudi.
Sud je presudio i da je Srbija “prekršila svoje obveze jer nije izručila Ratka Mladića, optuženog za genocid i suučesništvo u genocidu, radi suđenja Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju”.
Pred sudom se može pokrenuti revizija presude ako se pojave novi dokazi u roku od deset godina.
Iz Sarajeva je u martu 2017. godine pokrenuta revizija te presude. Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio zahtjev za reviziju presude BiH protiv Srbije, jer nije predat u ime institucija i države BiH.
Predsjednik suda dodatno je poručio i da Sakib Softić duže vrijeme nema legitimitet agenta BiH pred ovim sudom. Akreditaciju mu je trebalo dati jednoglasno tročlano Predsjedništvo BiH, ali se tome usprotivio tadašnji član Mladen Ivanić iz reda srpskog naroda.
Tužbe za genocide na području bivše SFRJ
Tužba Hrvatske protiv SR Jugoslavije za genocid podnesena je 2. jula 1999. godine. Srbija je deset godina kasnije uzvratila tužbom protiv Hrvatske za genocid protiv krajiških Srba u akciji Oluja u ljeto 1995. godine.
Konačne presude su izrečene 2. februara 2015. godine kad je Međunarodni sud pravde odbacio i tužbu Hrvatske i tužbu Srbije.
Jugoslavija je tužila deset država članice Sjevernoatlantskoga saveza (NATO) 29. aprila 1999. zbog bombardiranja svojega područja.
Sud se jednoglasnom odlukom proglasio nenadležnim 15. decembra 2004. godine.
Sve države nastojale su proširiti osnovnu nadležnost Međunarodnog suda pravde na zločine agresije, etničkoga čišćenja, na sve zločine protiv čovječnosti i na sve ratne zločine koji su bili počinjeni u masovnim razmjerima.
U Bosni i Hercegovini, naprimjer, stvaralo se javno mnijenje da će sud svim žrtvama dosuditi odštetu u milijardama dolara na račun Beograda.
Međunarodni sud pravde je još 13. septembra 1993. godine, kod izricanja privremene mjere kojom je naložio SR Jugoslaviji da spriječi eventualni zločin genocida, naveo da on u toj parnici ima “prima facie” nadležnost koja mu je povjerena jedino Konvencijom o genocidu i da nije ovlašten da se bavi širim zahtjevima.
Hrvatske vlasti su isticale da je važno pred Međunarodnim sudom pravde dokazati da je Srbija bila agresor, ali i da sama Hrvatska kao država nije nastala na zločinu.
Od svih tužbi za genocid između zemalja bivše Jugoslavije, Međunarodni sud pravde je ustanovio da jedino masakr u Srebrenici iz jula 1995. ispunjava uvjete zločina genocida iz Konvencije iz 1948.
Međutim, ovaj sud ni u tom slučaju nije dosudio nikakvu materijalnu odštetu žrtvama tog zločina ili njihovim nasljednicima.
Štoviše, Međunarodni sud pravde je u presudi BiH protiv Srbije naveo da Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju (drugi sud koje je ustanovilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda) nije bio pozvan, niti je općenito pozvan, da odlučuje o pitanjima odgovornosti države.
Naveo je da je nadležnost Haškog tribunala kaznena i proteže se samo na (fizičke) osobe. Time je potvrđena i nadležnost Haškog tribunala samo na suđenje pojedincima.
Šta je genocid?
Konvencija Ujedinjenih naroda o genocidu definirala je genocid kao bilo koje od pet “akata počinjenih s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine”.
Tih pet radnji su “ubijanje pripadnika skupine”, “nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda”, “nametanje životnih uvjeta s ciljem uništenja skupine”, “sprječavanje rađanja” te “prisilno premještanje djece iz skupine”.
Ključno je da zemlja tužitelj mora dokazati da je počinjen zločin koji ulazi u definiciju genocida, ali i “genocidnu namjeru”.
Što kažu Ženevske konvencije?
Glavni cilj Ženevskih konvencija je zaštita civila u ratu. Borci su, prema tome, pripadnici državnih oružanih snaga, vojnih i dobrovoljačkih snaga i nedržavnih oružanih skupina.
Izravno gađanje civila ili civilnih objekata je zabranjeno. Namjerni napad na osoblje i materijal uključen u humanitarnu pomoć je ratni zločin sve dok su civili ti koji pružaju humanitarnu pomoć.
Opsada se može smatrati ratnim zločinom ako je usmjerena na civile.
Prema tim zakonima, civilni objekti mogu postati “legitimne vojne mete” ako se koriste za učinkovit doprinos vojnoj akciji.
Haški tribunal je, naprimjer, presudio da je Stari most u Mostaru, izgrađen u 16. stoljeću, bilo legitiman vojni cilj.
Koje institucije mogu suditi za ratne zločine?
Prvi u redu za suđenje za navodne ratne zločine su lokalne jurisdikcije.
Međunarodni kazneni sud (ICC) u Hagu jedino je međunarodno pravno tijelo koje može podizati optužnice.
Rimski statut propisao je nadležnost stalnoga Međunarodnog kaznenog suda u Hagu za zločin genocida, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti protiv pojedinaca, ali i za zločin agresije koji je naknadno definiran 2018. godine.
Međutim, Međunarodni kazneni sud može krivično procesuirati čin agresije “samo ako je država agresor prihvatila svoju nadležnost nad zločinom agresije ili ako tako odluči Vijeće sigurnosti UN-a”.
Temeljem ad hoc odluka Vijeća sigurnosti UN-a, Međunarodni kazneni sud može dobiti u nadležnost i kažnjavanje zločina počinjenih na području država koje nisu potpisnice Rimskog statusa i pri ovom sudu ima Ured tužitelja kao zaseban organ.
Vijeće sigurnosti UN-a može proglasiti neku državu agresorom i poduzeti protiv nje i oružanu akciju.
Međunarodni kazneni sud (ICC) u Hagu vodi proces protiv pojedinaca, a ne protiv država.
Od pet država stalnih članica UN-a Rimski statut su ratificirale Francuska i Ujedinjena Kraljevine, a nisu Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina.
Te tri zemlje mogu spriječiti i kazneni postupak protiv pojedinaca za sve ratne zločine, osim za zločin genocida. Zemlje bivše Jugoslavije potpisnice su statuta.
Ko može suditi državama?
Međunarodni sud pravde (ICJ), koji se naziva i Svjetski sud, najviše je pravno tijelo Ujedinjenih naroda, osnovano 1945. godine za rješavanje sporova između država.
Vijeće ICJ-a od 15 sudaca, koje se proširi dodatnim sucem sa svake strane u sporu, bavi se naprimjer graničnim sporovima kao i u drugim slučajevima koje pokreću države optužujući druge zemlje za kršenje obveza iz ugovora UN-a.
Njegova nadležnost uvijek se zasniva na pristanku suverenih država stranaka spora u pitanju. Bez prethodnog ili ad hoc danog pristanka, nema nadležnosti tog suda.
Pri ovom sudu nema zaseban ured tužitelja. Ovaj sud nadležan je i za sporove iz Konvencije o genocidu iz 1948. godine.
U parnicama pred Međunarodnim sudom pravde države tužiteljice dužne su same prikupiti uvjerljive dokaze o počinjenim zločinima i o “genocidnoj namjeri” tužene države.
Ni države tužiteljice, ni Međunarodni sud pravde, ne mogu prikupljati takve dokaze na području tužene države bez njenog pristanka.
Na osnovu dokaza, sud prvo odlučuje “predstavljaju li neko od djela genocidno djelo”, potom je li “tužitelj dokazao njihovo počinjenje” te “je li tužitelj dokazao ‘genocidnu namjeru’ počinitelja”.
Međunarodni sud pravde je, primjerice, utvrdio da je postojala “genocidna namjera” u slučaju Bosne i Hercegovine protiv Srbije, tako što se pozvao na presudu Kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju protiv Radislava Krstića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, koji je 2001. osuđen za genocid i druge ratne zločine na 45 godina zatvora.
U svim sporovima između država bivše Jugoslavije, tužena strana je terećena i za etničko čišćenje.
Sud je u presudi BiH i Hrvatske protiv Srbije, kao i u presudi po tužbi Srbije protiv Hrvatske naveo da “samo protjerivanje stanovništva s nekoga prostora kako bi se on učinio ‘etnički homogenim’ ne predstavlja genocid ako nije dokazano da su se vršila sistemska ubistva s ‘genocidnom namjerom'”.
Sud je jednako presudio da BiH nije dokazala “genocidnu namjeru” vlasti u Beogradu u vrijeme počinjenja genocida u julu 1995. godine te je tako Srbija “oslobođena” optužbe za genocid, ali je presudio da Srbija “nije spriječila počinjenje genocida”, što joj je kao privremenu mjeru ovaj sud naložio u septembru 1993. godine.
Ko se može obratiti ovom sudu?
Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija, kao i Gambija, Mijanmar, Ukrajina, Rusija, Južnoafrička Republika i Izrael, potpisnici su Konvencije o genocidu iz 1948. godine.
Ona Međunarodnom sudu pravde (ICJ) daje nadležnost da odlučuje o sporovima između tih zemalja.
Iako se posljednji slučaj tužbe Južne Afrike protiv Izraela tiče palestinskih teritorija, Palestinci nemaju službenu ulogu u postupku jer nisu država članica Ujedinjenih naroda.
Jednako tako, Kosovo ne može podnijeti eventualnu tužbu protiv Srbije za genocid pred ovim sudom jer nije član UN-a.
Sud za bivšu Jugoslaviju
Vijeće sigurnosti UN-a može osnivati i ad hoc sudove rezolucijom koja je obvezna za sve države članice UN-a.
Takav je (bio) Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY), uz tribunal za Ruandu ili manje poznati tribunal u Tanzaniji.
Ovakvi ad hoc tribunali sude pojedincima, a ne državama.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
