Heroji povratka su gotovo zaboravljeni. Mnogi ostavljeni u udaljenim selima na milost i brigu prvih komšija ili dobrih ljudi. Politika gubi i volju i strategiju da osigura opstanak. Život u mjestima koja su nekada brojala i do hiljadu stanovnika, polako se gasi. Posustaju i najhrabriji, najodlučniji, jer problemima u povratničkim mjestima, nikad karaja. Tek dio tih problema zabilježili smo u selima Luka i Sebiočina.

U osmoj deceniji života, Mujo Mujić iz Luke, nadljudskim se naporima priprema za zimu. Poslije cijepanja drva, trebaće mu, kaže, lijekovi za snižavanje pritiska .

S nanom Lutvijom je 50 godina u braku. I to im je, kažu, najveće bogatstvo. Život im nikada nije bio lagan, a sada svaki dan, više nego ikad ranije, nosi neizvjesnost. Nemoćni i sami, teško brinu i jedno o drugom.

“Od stoke ne držim ništa, držao sam sve, dok sam ih mogao snabdijevati sa sijenom, sad nemam ništa, imam nanu, nana ima mene, to na je to sve”, kaže Mujo Mujić.

Najteže je za lijekove. U selu nema apoteke ni ambulante. Do Srebrenice sami ne mogu. O njima brinu mlađi mještani sela, komšije i prijatelji. Donose, kupuju namirnice, pomažu koliko su i sami u mogućnosti. Jer svako ima i svoje probleme.

“Samo insan dok god može hodati, pomalo, sa štapom, ja sa štapom idem na vodu, sa štapom odnesem ovo malo haljina da operem, nema vode, eto tako deveramo i hajde. Kad snijeg padne samo drva ovdje pored vrata nanese, kako mogu uzeti, i samo loži, ako imaš drva, ako nemaš bogme ti drhti, zamotaj se u jorgan i drhti”, govori Lutvija Mujić, povratnica u Luku.

U sobičku, s dva kreveta i šporetom, provode noći, uskoro i dane, jer zimi se u osamdesetoj godini po selu gotovo i ne hoda. Lutvija plete Muji čarape, dok je vid još služi. Riješili su ovdje umrijeti, svoj na svome, pa kakvo je, tako je.

Uzalud teško bolesni i nepokretni Sadik Germić iz Sebiočine sluša vijesti. Niko ne govori o povratnicima. A samo da mu je kaže malo asfalta oko kuće, da oni koji se o njemu brinu mogu da ga u kolicima izvedu ponekad dalje od kućnog praga.

“Ne brine niko ništa, Dodik je uplatio po 477 maraka za socijalne slučajeve, nije mi dao marke. Ne primate ništa? Dobijam tuđu njegu, 250 maraka, ali to sve ode na lijekove”, govori Sadik Germić, povratnik u Sebiočinu.

A šta kada Sadiku zatreba doktor? Teško bolestan i nepokretan mu je i sin. A put loš, ponekad neprohodan, selo daleko, gotovo zaboravljeno. Omer Germić bratu mora osigurati pomoć.

“Pa moram, odem pješke u Kasabu, iz Kasabe s kolima u Miliće, da mi daju sanitet da dođem po njega, to za dan moram, i kad je snijeg haj pješke, sanitet inekako Niva može izaći, ništa drugo ne može zimi”, kaže Omer Germić, povratnik u Sebiočinu.

Ovdje ni vode nema. Donose je u kantama ili kanisterima s obližnjeg korita. Lista je problema, ali ovaj možda i najveći, kažu mještani. Život je do te mjere težak da podjele poslova nema. Svi sve rade.

Hrabre i snažne žene povratnice na leđima nose stabla iz šume, da se porodica može grijati, staraju se za stoku, za bolesne, ali teško da ćete njih vidjeti u kampanja ili na plakatima brojnih nevladinih organizacija, političara, umjetnika.