Zašto je grupa Jevreja oplakivala žrtve genocida u Srebrenici

Vijesti 24. jul 202316:56 1 komentar
F.Z./N1

Prošle su skoro dvije sedmice od 28. godišnjice genocida u Srebrenici, kada je u sklopu komemoracije u Memorijalnom centru Potočari vječni smiraj našlo još 30 žrtava, od kojih su troje maloljetnici. Dan pred 11. juli, koji je u jednom dijelu Bosne i Hercegovine - entitetu Federacija BiH, Dan žalosti, održana je i konferencija 'Srebrenica – kolektivno sjećanje' pod pokroviteljstvom Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, Svjetskog jevrejskog kongresa i Udruženja 'Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa', s koje su odaslane snažne poruke. Posebnu pažnju privuklo je izvinjenje direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića za zločine koje su Bošnjaci počinili nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Svoj osvrt na obilježavanje 11. jula ove godine donio je i visokorangirani član Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft. Pojasnio je zašto je jevrejska delegacija bila tog dana u Potočarima i zašto "nikad više" ne smije značiti nikad više samo za Jevreje.

U opširnom osvrtu objavljenom na stranici Just Security, portalu za analizu na teme sigurnosti, demokracije, vanjske politike i prava, Rosensaft ističe kako je imao privilegiju da predvodi delegaciju Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) na komemoraciji u Srebrenici ove godine, ističući kako je za njega to bilo “hodočašće s dubokim značenjem” iz dva razloga.

“Prvo, jer se, kao sin dvojice preživjelih iz nacističkih logora smrti i koncentracijskih logora Auschwitz i Bergen-Belsen i kao neko ko je rođen u logoru za raseljene osobe, intuitivno poistovjećujem sa žrtvama i preživjelima genocida i zločina protiv čovječnosti; i drugo, zato što je ovo bila moja posljednja suštinska inicijativa kao pomoćnog izvršnog potpredsjednika WJC-a i glavnog savjetnika prije nego što odem s ovih pozicija krajem kolovoza”, ističe u uvodu teksta.

Posmrtni ostaci 30 žrtava genocida spremni za ukop, najmlađa imala 15 godina

Dalje navodi kako činjenice o genocidu u Srebrenici nisu upitne, te podsjeća na hronologiju događaja koje su dovele do masovnog ubistva preko osam hiljada bh. Muslimana u julu 1995. Ističe kako je nizom sudskih odluka međunarodnih sudova ovaj zločin okarakteriziran kao genocid, te da su po prvi put od usvajanja Konvencije o genocidu UN-a 1948. izrečene presude za genocid i to liderima bh. Srba Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

Dok su genocid u Srebrenici i bezbrojni zločini protiv čovječnosti koje su počinile ultranacionalističke jedinice bh. Srba pod Mladićevim zapovjedništvom nad Bošnjacima kontinuirano gorući ožiljak za muslimansko stanovništvo ove zemlje, prevladavajući stav u vladajućim krugovima Republike Srpske je poricanje genocida, pa čak i afirmativna glorifikacija Mladića i njegovih jedinica i njihove srpske supremacističke ideologije”, dodaje Rosensaft.

F.Z./N1 (M. Rosensaft at commemoration for Srebrenica genocide victims/ M.Rosensaft na komemoraciji zrtvama genocida u Srebrenici)

Poistovjećivanje s boli i mukom

Glavni cilj delegacije WJC-a koja je u BiH boravila od 9. do 11. jula, ističe, bio je “identificirati se, kako pojedinačno, tako i kao organizacija koja predstavlja više od 100 jevrejskih zajednica diljem svijeta, s ogromnom boli i mukom koju do danas trpi bošnjački narod.”

Iako su jevrejski aktivisti i lideri već prisustvovali komemoraciji prethodnih godina, pa i sam Rosensaft,  “htjeli smo da bude naglašenije kolektivno jevrejsko prisustvo ovom prilikom, a izaslanstvo je bilo zaista međunarodno i predstavljalo je WJC u cjelini”.

Očito dirnut sudbinama onih koji su preživjeli genocid ili su izgubili najbliže članove porodica, Rosensaft je podijelio neke od priča s kojima se susreo tokom boravka u Srebrenici.

Priče su posvuda

Delegacija WJC-a je u Potočare stigla u nedjelju, dva dana pred obilježavanje godišnjice i komemoeraciju. Memorijalni centar i sve što ga čini opisao je “impresivnim u svakom pogledu”, uporedivši ga s velikim memorijalnim centrima holokausta ili genocida bilo gdje u svijetu. Kao nešto što ga izdvaja od ostalih, spominje osoblje kojeg uglavnom čine oni koji su preživjeli genocid.

Ističe nekoliko imena koja snažno oslikavaju prethodno izrečenu tvrdnju.

Amra Begić Fazlić, zamjenica direktora Centra, koja je uz oca i djeda u genocidu izgubila još 26 drugih rođaka i najbolju prijateljicu. “Čekali smo da svoje voljene ispratimo na vječni pokoj a sada čuvamo uspomenu na sve njih. Zato je to više od posla. To je misija koja nema kraja”, prenosi njene riječi.

U Potočarima će biti ukopane četiri kosti Zuhdije Lemeša – nađene u tri grobnice

Almasa Salihović, direktorica komunikacija Centra, imala je samo osam godina kada su joj snage bh. Srba iz ruku istrgli brata i odveli na likvidaciju. Azir Osmanović, glavni kustos Centra, je preživio marš smrti kao 13-godišnji dječak. Njegov 16-godišnji brat Azmir, koji je bio dio grupe nenaoružanih dječaka, nije. Azmirova lubanja je pronađena i identificirana DNK analizom 2018. godine, a ukopan je 2021.

Hasan Hasanović, koji vodi impresivan program usmene povijesti centra, koautor je knjige “Glasovi iz Srebrenice: Priče preživjelih o bosanskom genocidu”, istovremeno uvjerljive i srceparajuće zbirke priča.

Direktora Centra, Emira Suljagića, opisuje kao silu prirode, karizmatičnog i intelektualno briljantnog, s oštrim smislom za humor, te pohvaljuje njegov  rad kojim je Centar iz provincijskog lokalnog spomenika pretvorio u instituciju sjećanja svjetske klase.

Dolazak kovčega i neočekivano izvinjenje

Rosensaft posebno naglašava činjenicu da je delegacija WJC-a prisustvovala i svjedočila dolasku 30 tabuta u Potočare dan pred ukop, smatrajući se počašćenim time.

Birkenau ima svoje jezerce pepela. Bergen-Belsen ima svoje masovne grobnice. I Srebrenica ima svoje mezarje, gdje je do sada više od 6600 grobnica dokaz genocida, a svake godine donosi nove ukope posmrtnih ostataka identificiranih kroz mukotrpan forenzički proces na koji je nametnuta činjenica da su dijelovi tijela žrtava često bili razbacani na nekoliko lokacija nakon što su uklonjeni iz izvornih masovnih grobnica i ponovno pokopani na sekundarnim mjestima, što je Međunarodna komisija za nestale osobe nazvala “pokušajem prikrivanja dokaza””, ističe.

Ono što je obilježilo dan pred komemoraciju je konferencija ‘Srebrenica – kolektivno sjećanje’, kojoj su pored organizatora WJC-a i lokalnih udruženja žrtava prisustvovali brojni domaći i strani zvaničnici iz zemlje i izvan nje.

O događaju su pisali i brojni strani mediji, ističući zajedništvo jevrejske i muslimanske zajednice na komemoraciji u Srebrenici. S događaja su odaslane snažne poruke, ali među onima koje su privukle najviše pažnje je poruka direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića.

‘Ako mi kao Jevreji i kao muslimani shvatimo da nas povezuje ta bol…’

Opisujući trenutak Suljagićevog obraćanja, Rosensaft kaže kako se on “dramatično osvrnuo na malo poznati aspekt bh. historije iz Drugog svjetskog rata”, a onda je istaknuo dio govora:

Prije osamdeset godina jedan dio mojih sunarodnika stavio se u službu njemačke nacističke ideologije i naudio vama, vašem narodu, vašim očevima i majkama, djedovima i bakama. Ja vam se zbog toga izvinjavam i nadam se da ćete u vašim srcima naći mjesta za oprost… Obraćam vam se u ime potomaka, djece i unuka generacije Bošnjaka koja je ubijana sa identičnim ili sličnim motivom devedesetih zbog kojih su vaši preci ubijani četredesetih godina prošlog stoljeća: zbog kože s kojom su se rodili. Oni koji su služili u 13. Waffen SS diviziji ili bili sluge ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske, nisu to činili u ime našeg naroda. Njihova djela ne govore u naše ime ni danas”.

Suljagić iz Srebrenice uputio izvinjenje za zločine Handžar divizije

F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
N1/F.Z.
F.Z./N1
F.Z./N1
N1/F.Z.
N1/F.Z.
N1/F.Z.
N1/F.Z.
N1/F.Z.
N1/F.Z.
N1/F.Z.
F.Z./N1

“Nismo imali skrivenu namjeru”

Prema riječima visokorangiranog predstavnika WJC-a, svrha boravka njihove delegacije u Potočarima je bila “da uvjerimo naše bošnjačke kolege da smo mi tamo samo i isključivo da tugujemo s njima i da svjedočimo”.

Nismo ih došli ništa pitati. Nismo imali nikakvu namjeru, skrivenu ili neku drugu, osim da se bezuvjetno pridružimo njihovoj tuzi, njihovoj boli”, dodaje.

Nakon što je podsjetio na poruke ostalih članova delegacije tokom boravka, zaključuje:

Iskreno se nadam da je Konferencija kolektivnog sjećanja iskovala vezu i stvorila osjećaj razumijevanja između delegacije WJC-a i naših prijatelja Bošnjaka – jer su mnogi zaista postali prijatelji. Možda smo i uspjeli”.

Ne smije se dopustiti da “nikad više” znači nikad više samo za Jevreje

Na kraju opširnog i slikovitog osvrta, dodao je misao za kraj koju prenosimo u cjelosti:

“Obilježavamo žrtve holokausta jer su to naše porodice, naše zajednice, naši ljudi, ali i zato što su bile žrtve genocida, jer su bile žrtve užasnih zločina protiv čovječnosti. I mi moramo jednakom snagom priznati i obilježavati genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene nad bošnjačkim narodom u Srebrenici i drugdje.

Naš moralni imperativ mora biti da sve žrtve genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih sličnih zločina zaslužuju dostojanstvo i poštovanje da se njihova agonija i patnja priznaju i sjećaju. Preživjeli Auschwitza i dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel učio je da je “holokaust bio jedinstvena jevrejska tragedija s univerzalnim implikacijama”. U istom smislu, vjerujem da je genocid u Srebrenici bio jedinstvena bošnjačka tragedija, iako s univerzalnim implikacijama, kao što je genocid u Ruandi bio jedinstvena Tutsi tragedija, iako, opet, s univerzalnim implikacijama.

Svaki genocid i svaki zločin protiv čovječnosti mora se promatrati kao jedinstvena tragedija iz perspektive i kroz prizmu njegovih žrtava, ali uvijek, uvijek, s univerzalnim implikacijama.

Također čvrsto vjerujem da samo ako osiguramo da su svi prošli i sadašnji užasi – Auschwitz, Srebrenica, Bergen-Belsen, Kigali, Bucha – neumoljivo integrirani u svjetsku svijest, imamo barem šanse pobijediti protiv sila tame, netrpeljivosti, antisemitizma, rasizma, islamofobije, ksenofobije, homofobije i mržnje općenito koji ugrožavaju čovječanstvo u cjelini. “Nikad više” ne znači i ne može se dopustiti da znači nikad više samo za Jevreje. To znači nikad više nikome, nijednom narodu, nijednoj manjini. Nećemo stajati po strani – ne možemo stajati po strani – kada bilo koja skupina, bilo koja manjina bude žrtva, proganjana, potlačena ili ubijena. Zato je naša delegacija WJC-a otputovala u Potočare i zato smo se 10. i 11. jula pridružili bošnjačkom narodu u obilježavanju žalosti za žrtvama genocida u Srebrenici”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare