Godišnjica je rata u Ukrajini. Desetine hiljada poginulih, milioni izbjeglih, razrušeni gradovi... tužni je bilans invazije u protekloj godini. Od milion izbjeglih, 50 hiljada ih je prošlo kroz Bosnu i Hercegovinu. Zadržalo ih se nešto više od 130. Među njima je i Veronika Moskvychova, koja je sa svojim šestogodišnjim sinom Konstantinom, Kostjom, kako ga od milja zove, utočište našla u Sarajevu.

U Sarajevo je stigla prošle godine u martu, nekoliko dana nakon početka rata. Za sobom je ostavila roditelje i sestru, za koje brine i s kojima je u svakodnevnom kontaktu. Ali, morala je da ode i pruži sigurnost svom mališanu. U razgovoru za N1 nerado se sjeća tog perioda. Ova mlada, hrabra žena, gleda samo naprijed.

“Teško je bilo. Teško. Nisam znala šta da radim. Brinula sam svaki dan za svoje dijete, za sebe, za svoje roditelje. Bilo je mnogo teško. Kad se sjetim tih dana uvijek mi je teško”, emotivno započinje razgovor Veronika, a zatim nastavlja:

“Promijenila sam svoj život 100%. Imala sam sve u Ukrajini i došla u Bosnu, gdje nisam imala ništa. Naravno da je bilo teško, ali šta da radim… Tako je, kako je, takav je život”.

Svjesna je da nije jedina, te da su njeni brojni zemljaci bili prinuđeni da napuste svoje porodice i domove, ali odluku da dođe u Sarajevo donijela je, kako kaže, zahvaljujući prijateljima koji tu žive i koji su joj pomogli da stane na nogu.

“Došla sam sa sinom, a poslije početka rata, još nekih sedam dana sam živjela u Ukrajini. Zatim sam počela mnogo da brinem i razmišljala o tome da rat neće skoro završiti i da zbog djeteta moram ići na neko mirnije mjesto. Imamo ovdje prijatelje, oni su nam pomogli da dođemo u Bosnu”, kazala je.

Nije bilo lako, priča. Nimalo. U novoj državi, novom gradu, s novim ljudima. Najviše im je otežavalo nepoznavanje našeg jezika. Engleski je, Veronika, znala veoma malo, tek toliko da može da se sporazumijeva u prodavnici, apoteci… Sada, nakon godinu dana, ponosna je što ga je solidno savladala, a to joj je otvorilo i nove mogućnosti.

“Sreća pa imamo mobitel, google translate, to je super… I sada mogu pričati malo, svi me razumiju… Znam šta ne pričam 100% dobro, ali mogu ono što mi treba. Mogu nazvati taksi, mogu ići u bolnicu, pričati sa doktorom… To nam je olakšalo boravak ovdje, sada je mnogo lakše”, priča Veronika, napominjući da sa ljudima nikada nije imala problem, upravo zbog toga što su, ne tako davno, prošli kroz isto kao njen sin i ona”, kaže i dodaje:

“Znam da je u Bosni bio rat. Svi me razumiju. Ponekad pričam sa ženama koje su starije od mene i uvijek kažu da im je žao. Žao im je Ukrajine, žao im je nas, posebno jer sam sama sa sinom… Dobri su ovdje ljudi, svi razumiju šta osjećam i svi žele da nam pomognu”.

Veronika je sa sinom Kostjom smještena u hotelu Walter koji, kako kaže, plaća država. Imaju tri obroka i ništa im ne nedostaje. Barem ne materijalno. Status izbjeglice nemaju, pojašnjava, ali imaju status supsidijarne zaštite godinu dana. Često joj je u glavi porodica, kaže, ali mora da ide dalje. Za sebe, za Kostju. U decembru je našla i posao. U struci, kao građevinski inženjer.

“Imam posao, radim, socijalne organizacije su za mene tražile posao. Mogu raditi, imam novac, mogu obezbijediti život za sebe i svoje dijete”, kazala je.

Iako strpljivo nalazi svoj mir, najveće traume od ratnih dešavanja imao je, upravo Kostja. Ovaj veseli šestogodišnjak, uspio je, međutim, da se prilagodi novim okolnostima i životu koji ga, u godinama kada bi trebalo da je najbezbrižniji, nije štedio. Najteže je bilo mjesec dana nakon dolaska iz Ukrajine, prisjeća se Veronika.

“Sin ide u vrtić, a na jesen bi trebalo da krene i u školu. Polako stvaramo život ovdje. Bilo mu je veoma teško, upravo zbog jezika. Ništa nije razumio. Još je teže to što prva dva-tri mjeseca nije dobro ni spavao. Rekao mi je da mu je teško i da želi da ide u Ukrajinu. Sada je već navikao”, priča nam Veronika.

A, da li imaju namjeru da se nekada vrate u svoju zemlju, Veronika odgovara.

“Želim da se vratim, da, naravno… Kostja mašta o tome da živi blizu bake i dede, da ih svakodnevno posjećuje. Kao i sva djeca. Od decembra imam ovaj ugovor, još ne mogu reći šta ću nakon toga. Kako će biti dalje, ne znam. Razmišljam o tome da se vratim. Sve je neizvjesno, ali razmišljam o tome ponekad…”, završava razgovor s nama i poručuje:

“Želim da se rat završi danas! Jučer!”

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad