Ovih dana imamo proljeće usred zime, pa je lijepo vrijeme izmamilo brojne građane na ulice. Šetnje nerijetko završavaju u kafićima i restoranima koji su kod nas, za razliku od nekih drugih evropskih zemalja, otvoreni. Život vrvi, korona u zatišju, naredni period neizvjestan.

Da li ćemo matirati protivnika teško je reći. Ovo nije ni šah ni rat, pravila su podložna izmjenama, nemamo iskustva – koliko god često pandemiju poistovjećivali sa situacijama koje smo prebrodili. Radimo ono što najbolje znamo. Živimo, pokušavajući malo i da prevarimo život, tj. ono suprotno životu. Nosimo masku napolju, kad sjednemo tamo gdje najviše koristimo organ prepoznat kao subjekat kapljičnog prenosa, skinemo je, pravimo se da je razmak po mjerama, varamo u metrima, žmurimo na nelogičnosti, čekamo da prođe.

“Svaka pandemija ima sistem bregova i dolina. Mi smo trenutno u dolini. Eksploziju smo imali u 10. mjesecu. Sad padamo. Veliki broj ljudi već ima imunitet. A zašto nemamo veliki broj zaraženih je jer ne testiramo previše. Mi testiramo kad imamo puno zaraženih“, izjavio je Rijad Konjhodžić, genetičar.

U sarajevskoj kotlini, “pandemijskoj dolini” pridružilo se i sunce, razlog više za duhovnu vedrinu, bolje raspoloženje i optimizam. Emotivni bregovi i doline takođe su bili karakteristični za prethodni period. Sudeći prema raspoloženju građana i u tom kontekstu možemo govoriti o relativnoj stabilizaciji… ili možda samo prividu stabilizacije.

“Morate dozvoliti ljudima da žive pored svega, živjeti u zatvoru i svakom je teško, život teče dalje”.

“Trebalo bi živjeti normalno, pridržavati se mjera i to je to. I velikog razmaka”.

“Kad je lijepo vrijeme i bašta onda smatram da trebaju sjesti jer i ja to radim”.

“Što se brojki tiče to nam govori da je taj model to što nam treba”.

“Hvala Bogu da nismo u Evropi, ovo je ipak lakše psihički izdržati. Imam prijatelje u Beču koji imaju strašne probleme sami sa sobom zato što si zatvoren u stanu nema gdje i nema s kim, jer kod njih ne postoji ova veza između ljudi kao kod nas, malo plemenski ali u redu, održava nam psihičko zdravlje”.

“Ovo je meni sve stalo, nije više kao prije, mnogi su ostali bez posla, sve je u grču”.

“Ljudi su vrlo nezadovoljni, možda ovako kad šetate gradom čini vam se sve ok, međutim kad malo razgrnete ovu površinu vidite da su ljudi nezadovoljni. Ja pritisak smanjujem služenjem porodici, mimoze su za moju suprugu, svake godine u ovo doba uzmem joj jedan ili dva buketa, onda se one osuše u vazi i tako stoje pa joj sljedeće godine kupim novi”, kažu građani Sarajeva.

Nekima nije teško da fokus sa pandemije pomjere na čekanje nečeg lijepog – poput prvih mimoza i onoga što najavljuju.

Život teče dalje. I pod maskom zumbul miriše na proljeće, nema mjera ni Covid pasoša koji će mu zabraniti da dođe.