Šta se događa kada zagrlimo svoje “malo ja”: Psihološko objašnjenje viralnih AI fotografija - šta trebamo reći sebi?

Zašto nas “AI zagrljaji” toliko dotiču

Govoreći o emocionalnoj reakciji koju izazivaju fotografije na kojima odrasla osoba grli svoje “malo ja”, Ćatović-Radić objašnjava da vizuelni motiv sam po sebi budi osnovne osjećaje sigurnosti i pripadanja:

"Sama ta fotografija, kada vidite sebe kao malo dijete u zagrljaju, a zagrljaj sam po sebi predstavlja podršku, predstavlja prenošenje ljubavi — grlimo sve one koje volimo, koje želimo da zaštitimo, da podržimo. I tada, u tom trenutku te fotografije, kada vidimo sebe u odrasloj dobi kako grlimo to malo dijete, u nama pobuđuje empatiju i nježnost. A samim tim potiču i sve one neke nezacijeljene rane, odnosno sve ono što smo proživljavali kao djeca, a nismo tada, u tom momentu, imali adekvatnu podršku — nije bilo vrjednovano, nije bilo viđeno. I samim tim, kroz tu empatiju i kroz tu nježnost, otvaraju se neke slike, neki doživljaji, a onda potiče cijeli niz, cijeli lanac emocija", navela je.

Unutrašnje dijete, ističe, nije doslovni pojam, već psihološka metafora za potisnute emocije, uvjerenja i obrasce ponašanja koji nastaju u ranim odnosima i iskustvima:

"Unutrašnje dijete je metafora za sve ono što smo mi preživljavali, za sve potisnute emocije i reakcije. Kada u suštini radimo na tom našem unutrašnjem djetetu, mi radimo na svim tim emocijama, na svim tim potisnutim osjećanjima, na svemu onome što smo preživljavali, a — upravo što sam rekla — nismo dobili adekvatnu podršku. Prije svega, mi prepoznajemo, odnosno osvještavamo, neke situacije koje smo preživjeli. Kada osvijestimo sve te situacije, kada se prisjetimo i kada ih sada, u odrasloj dobi, prizovemo u naše sjećanje na svjesnom nivou, tada možemo da prepoznajemo obrasce koje smo ‘pokupili’. Ti obrasci mogu da budu strah od odgovornosti, strah od odbacivanja, strah od konflikta i neulaženje u konfrontaciju… A kada ih prepoznamo, tada možemo sebi da pružimo — to je sada neki treći korak — sve ono što nam je tada, u tom momentu, bilo uskraćeno: osjećaj sigurnosti, ljubav, vrjednovanje", istakla je Ćatović-Radić.

Kako iscjeljenje mijenja naše odnose

Rad na ranama iz prošlosti, dodaje, direktno utiče na kvalitet sadašnjih odnosa — partnerskih, porodičnih, prijateljskih i poslovnih:

"Sve to doživljeno i nezacijeljeno u nama, u suštini, izlazi iz nas. Imamo potrebu za ljubavlju, za sigurnošću, za vrjednovanjem i onda to tražimo u odrasloj dobi, kroz naše odnose. Ali nama nikada niko izvana ne može da pruži dovoljno ljubavi, dovoljno vrjednovanja, dovoljno podrške, ako mi to nismo sposobni sami sebi da damo. Kada to zacijelimo na adekvatan način, kada sve te emocije obradimo i integriramo u sebi, naši odnosi s drugima biće puno kvalitetniji. Tada više nećemo imati potrebu od partnera da stalno iznova dobijamo sve više i više ljubavi, jer ćemo tu potrebnu količinu prije svega dati sami sebi… Naše prijateljske veze postaće puno jednostavnije, jer osobe koje nemaju zacijeljene rane vrlo često od drugih stalno traže podršku, a to druge ljude zna da zamara", naglasila je Ćatović-Radić.

Upitana po čemu prepoznati da rane iz prošlosti i dalje utiču na svakodnevicu, Ćatović-Radić navodi prepoznatljive obrasce.

"Perfekcionizam je jedan od znakova koji se vrlo često zanemaruje, pa čak i smatra ‘pozitivnom’ osobinom — a zapravo je uvijek znak upozorenja. S druge strane, može postojati i izbjegavanje akcije: da ne poduzimamo ništa jer to nosi rizik. Tu je i teško postavljanje granica — kada dozvoljavamo drugima da ulaze u naš prostor, kada stalno izlazimo svima u susret, kada pretjerano radimo za svoju djecu ono što bi oni trebali da rade. Zatim, osjećaj ‘nisam dovoljno dobar/dobra’, pa stalno provjeravanje i preispitivanje: po hiljadu puta vrtite jedan razgovor u glavi… To su signali koji upućuju na nesigurnost i da nemamo dovoljno sigurnosti u sebi, jer smo nekada bili uskraćeni i nismo bili dovoljno viđeni", kazala je Ćatović-Radić.

Osvrćući se na raniji trend “pismo malom sebi”, psihoterapeutkinja naglašava da je tehnika pisanja moćna — ali da ima svoj redoslijed:

"Tehnika pisanja je zaista moćna terapijska tehnika koju, zbog jednostavnosti, mnogi odbacuju. Neke osobe su oko sebe izgradile jako čvrste, debele zidove i njima je potrebno puno više da dođu do sebe. Kada radite kroz terapijski proces, postoji put i to nije retraumatizirajuće. Kada radite sami na sebi, ne treba odustajati. Pisanje nije samo ‘pismo malom sebi’ — to može biti iscjeljujuće, ali to dolazi kasnije. Prvo ide samo-refleksija: zapisivanje emocija i svih sjećanja iz djetinjstva; potom prepoznavanje obrazaca; tek tada ide podrška — dajemo sebi ono što nam je tada bilo uskraćeno, bilo da je podrška, ljubav ili vrednovanje", istakla je.

“Tijelo pamti sve”: Rane nisu samo “velike traume”

Rane ne moraju poticati isključivo iz dramatičnih događaja niti nužno iz odnosa s roditeljima, poručuje:

"Bez obzira kakvo djetinjstvo smo imali, svi nosimo neke rane. Ne moraju nužno biti rane koje su nam nanijeli roditelji ili bližnji; mogu nastati iz okoline, u školi… Mnogi ih nisu ni svjesni, ali kroz terapijski proces ili samostalan rad na sebi sve izađe na površinu. Naše tijelo pamti sve: od trenutka začeća do ovog trenutka. Kada radite na sebi, to sve izlazi na površinu; tada te emocije možete obraditi i ponovo integrisati".

Govoreći o osjećaju krivice kod roditelja kada se povede tema “unutrašnjeg djeteta”, dodaje i primjer svakodnevnih, nenamjernih postupaka.

"Roditelji ne mogu kontrolirati sve uslove i situacije u kojima će se dijete naći. Ponekad, iz najbolje namjere, naprave ranu. Na primjer, ranije se znalo reći ‘pusti ga, nek plače, naviknuće se na ruke’, a maloj djeci je izuzetno bitan taktilni dijalog - kada ih uzmete u naručje i grlite, tada osjete sigurnost i ljubav. Nesvjesno, takve stvari se mogu učiniti, a kasnije mogu izaći na vidjelo. To ne znači da je roditelj ‘kriv’", naglasila je.

Trend “grljenja sebe” može biti snažan okidač — i to je normalno, kaže Ćatović-Radić, uz praktičan savjet kako se smiriti i šta sebi reći:

"To je tehnika koja može izazvati vrlo burne i intenzivne emocije. Ako se to desi dok izvodite vježbu, prvi korak je da sve što osjećate validirate i znate da je normalno. Navala emocija i osjećaja može se doživjeti čak i kao fizička bol — i to je u redu. Sljedeći korak je fokus na disanje: udah–izdah, udah–izdah, da se emocije stišaju. Kasnije možete uputiti poruke sebi: ‘Voljen/voljena si. Dobar/dobra si, takav/takva kakav/kakva jesi. Sada sam uz tebe. Možda nekada nisam znao/la da budem, ali sada sam tu. Na mene se uvijek možeš osloniti. Vrijedan/vrijedna si. Vrijedan/vrijedna si poštovanja. Savršen/savršena si upravo takav/takva kakav/kakva jesi. Takav/takva kakav/kakva jesi potreban/na si ovom svijetu.’ Zagrlite sebe jako čvrsto, kao da grlite osobu koju najviše volite, i te poruke izgovarajte sebi", poručila je Ćatović - Radić.

Cijelo gostovanje pogledajte u videu ispod:

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad