Danis Tanović je u Berlin donio film koji oslikava stanje BiH simptomatično za čitavu regiju. Gotove odgovore za budućnost, kaže nema, ali postavlja dijagnozu bolesnog stanja koje na ovom prostoru vlada.

Intervju vodila: Dunja Dragojević/Deutsche Welle

Kada se pogleda najnoviji film Danisa Tanovića „Smrt u Sarajevu“ koji je premijerno prikazan u natjecateljskom programu filmskog festivala u Berlinu, stječe se dojam da se Bosna i Hercegovina nije pomakla s one mine na kojoj Cera leži u završnoj sceni njegovog Oscarom nagrađenog prvijenca „Ničija zemlja“ iz 2001. godine.U njegovom hotelu Evropa, u kojem se odvija radnja političko-socijalnog trilera, nije teško iščitati metaforu bosanskohercegovačke stvarnosti 15 godina kasnije: u podrumu vladaju kriminalci umreženi s vodstvom hotela, iznad njih se radnici bore za egzistenciju, a na vrhu zgrade televizijska novinarka razgovara sa svojim sugovornicima o tome je li Gavrilo Princip bio heroj ili terorist. Sve to događa se u trenutku kada se hotel priprema za dolazak 300 uglednih gostiju na gala svečanost Europske unije povodom 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Radi se o danu, sudbonosnom za opstanak hotela, koji grca u dugovima i lošem poslovanju.

Radnici ga pak vide kao priliku da štrajkom iznude od vodstva hotela plaću koju nisu dobili već dva mjeseca. Potka Tanovićevog scenarija je komad „Hotel Europa“ Bernard-Henrija Levyja koji je u Sarajevu premijerno prikazan povodom „stvarne“ obljetnice Prvog svjetskog rata 2014.. Oko njega je Tanović ispleo, međutim, potpuno novu filmsku priču izgradivši je, kako je rekao, na tiskovnoj konferenciji na svojim likovima: Lamiji, recepcionerki, koja predano radi svoj posao i drži konce hotela, njezinoj majci koja je svoj cijeli radni vijek provela u praonici hotela te stjecajem okolnosti postaje predvodnica štrajka, direktora hotela koji „šuruje“ s podzemljem i ne bira sredstva da ostvari svoje ciljeve…

Holiday Inn kao slika Bosne

Sedmi film Danisa Tanovića je prvi koji je od prvog do zadnjeg kadra snimio u Sarajevu, i to u jednom hotelu – nekadašnjem Holiday Innu, hotelu u blizini kojega je redatelj odrastao, koji je otvoren za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984., s čijih su prozora ispaljeni prvi snajperski hici 1992. i koji je za vrijeme opsade Sarajeva stalno bio pod paljbom. Naslov, lokacija, vrijeme radnje – Tanovićev film je pun simbolike. Za mnoge kritičare koji su ga na Berlinalu vidjeli – i više nego što može podnijeti. Oni Tanoviću zamjeraju da se prečesto služi klišejima i da previše toga želi strpati u 85 minuta: povijesničarske prepirke oko povijesne uloge Gavrila Principa, analizu društva, kritiku međunarodne zajednice, Levyjev komad… Redatelj, pak, kaže da je prije svega želio napraviti film za „domaću“ publiku, publiku s prostora biše Jugoslavije, s porukom da konačno prestane živjeti u prošlosti. „Smrt u Sarajevu“ je, kaže Tanović, „vrlo bosanska, balkanska priča o tranziciji“ i dodaje: „Ali ja se pitam: koliko ćemo još biti u toj tranziciji?“ U Sarajevu, piše u svom komentaru na film, „skoro nitko nikada ne govori o budućnosti“. Stoga, objašnjava, njegov film govori o nemogućnosti ljudi na prostorima Balkana da okrenu leđa prošlosti i da stvore nove modele, nove heroje i novu povijest. U Berlinu smo dan nakon premijere „Smrti u Sarajevu“ s Danisom Tanovićem razgovarali o prošlosti prostora s kojih dolazi, ali i njihovoj sadašnjosti i budućnosti.

Ogresta kopa po prošlosti na ovogodišnjem Berlinalu, Tanović ruje po zadnjih 100 godina balkanske povijesti, ljudi na tim prostorima svakodnevno izvlače leševe iz prošlosti koristeći ih u razne svrhe. Zašto je Balkan toliko opsjednut prošlošću? Je li samo zato što je bila tako burna?

Danis Tanović: Ne, prošlost je bila burna svima. Evo, mi smo u Berlinu koji je bio poravnat sa zemljom prije 70 godina pa se ljudi ovdje ne bave prošlošću na takav način kao mi. Prepoznali su fašizam, prepoznali su što je bilo loše , donijeli su zakone. Tkogod se bavi revizionizmom, ide u zatvor i točka. Mi se u stvari bavimo prošlošću zato jer nas vode ljudi bez ideja, zato što nas vode ljudi koji nas sve zajedno „foliraju“. Moj tata kaže: „Ovo nisu političari, ovo su mangupi.“ I to je negdje u stvari točno. Sve te male zemljice koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije… Tu zapravo nema ozbiljne zemlje.

To je dijagnoza koju svi vidimo, ali kako dalje?

Ali nas stalno vrte u toj dijagnozi! Prije dvije godine su u Sarajevu ljudi ustali jer im je bilo dojadilo i krenuli su da pale zgrade i zaista su se političari bili prepali. I što se desi? Dodik kaže Srbima: „Nije to naša stvar, to su Bošnjaci“ i svi se tamo ušute kao da radnici u Banja Luci, samo zato što su pravoslavci, bolje žive nego radnici u Sarajevu koji su muslimani. Vidite, dokle god ljudi budu „kupovali“ te stvari, neće im biti bolje.

A zašto ljudi još uvijek „kupuju“ te stvari?

Pa zato što se trebaju edukovati! Ako ti ljudi ne naprave neki progres, jednostavno će nestati. Ili će biti bijelo roblje po Evropi, za neke male pare će raditi po nekim McDonaldsima i to im je sudbina. Finci imaju državu kakvu zaslužuju, Nijemci imaju kakvu zaslužuju i mi imamo državu kakvu zaslužujemo. Mi svi imamo točno onakve države kakve zaslužujemo! Da je narod bolji, i u Sloveniji, i u Hrvatskoj, i u Makedoniji, i u Bosni, i u Srbiji, da su ljudi bolji, da razumiju malo bolje svijet umjesto da gledaju televiziju koju bi trebalo da ugase, da čitaju knjige, oni se bave nekim potpuno sporednim stvarima. Da li je bitno da se ljudi više toliko svađaju oko toga je li Gavrilo Princip bio terorist ili borac za slobodu? Ma ostavite to, ljudi, historičarima!

Postoji jedna vrlo simptomatična scena u Vašem filmu u kojoj novinarka na krovu hotela manje-više argumentiranu raspravu s mladićem, koji po tradiciji koju njeguje njegova obitelj štujući Gavrila Principa nosi ime atentatora Franza Ferdinanda, iznervirano završava riječima „Ma ti si jedan običan četnik!“ Ustaša, četnik, fašist – s tim etiketama završavaju vrlo često i obračuni u političkom i javnom prostoru zemalja bivše Jugoslavije…

Završavaju tako zato što nas ponesu emocije, svaki put. Umjesto da sjednemo i uzmemo činjenice. Zato Vam kažem: naša povijest je previše burna. I sve je previše burno. Kad ja vidim da se i dan-danas bave kosovskim bojem, 500 godina poslije! Halo, ljudi, od čega ćete živjeti?!

Što bi se trebalo dogoditi da to prestane, da se iz tog vrzinog kola izađe?

Možda moraju udariti u zid! Zato moj kraj filma izgleda onako kako izgleda, prazan kadar, jer ja mislim da će to na kraju da ostane tako. Na kraju će te zemlje da se isprazne. Jer, vidite: većina starijih ljudi u njima već danas gleda svoje unuke samo na skypeu. I u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni mladi odlaze, idu u neke normalne države. To je neki moj strah – da će te države na kraju da odumru, sve zajedno.

Može li ulazak u Europsku uniju riješiti probleme Bosne i Hercegovine? Primjeri drugih zemalja pokazuju da članstvo u Europskoj uniji ne znači nužno ni napredak niti boljitak.

Ja mislim da bi Evropska unija za Bosnu i Hercegovinu imala smisla da je prvoga dana mira, koji je potpisan u Daytonu, BiH primljena u EU. Ali Evropska unija je danas unija tehnokrata, ljudi bez ideja koji preglasavaju kvote i prepiru se oko količine ribe koja će da se uveze. Evropa je nastala u ovom gradu, Berlinu, koji je bio sravnjen sa zemljom. Ali tada su postojali pametni ljudi s vizijom kao Churchill i de Gaulle koji su rekli: hajde da više ne radimo ovo, hajde da napravimo Evropu u kojoj ćemo komunicirati, u kojoj ćemo graditi mostove, u kojoj ćemo pomagati jedni drugima i koegzistirati bez da se ubijamo. I to je jako dugo trajalo. U ime te i takve Evrope, Evropska unija je trebala da prvi dan nakon rata da dođe u Bosnu i Hercegovinu i kaže: Pogriješili smo, oprostite, vi treba da uđete u EU, odmah. Ovako su uložili neke novce, ali šalju trećerazredne diplomate da se bave time i zato što ih to u stvari ne zanima, platit će na kraju skupu cijenu. Htjeli to oni priznati ili ne, Evropska unija puca po šavovima.

Zvučite rezignirano…

Ne, nisam rezigniran! Ja sam zaista idealista u duši i ja vjerujem da će doći vremena kad će se naši ljudi osvijestiti, početi da gledaju u budućnost i početi da grade mostove. Meni je super kad dođem u Dalmaciju na more i kad mi ljudi kažu „Di si Bosanac, ajmo sjesti i nešto popiti!“ Ljudi komuniciraju usprkos svemu i moramo se početi baviti novim generacijama, treba da im pružimo obrazovanje, da ih pošaljemo u svijet, da vide svijet, da nauče nešto i da se vrate. Ono što je meni strašno je to što mi je 47 godina i što sam više umoran. Umoran sam od toga da nas vode polupismeni, nepismeni tipovi, umoran sam od toga da su ministri kulture bivši fašisti koji to sad kriju, ali ne tako dobro, umoran sam od toga da nam na mjesta ministara stavljaju ljude koji ne znaju ništa o tome što treba da rade, koji nemaju nikakve ideje. Umoran sam od svakodnevne politike kojom se ne bih trebao baviti. Volio bih da živim u zemlji u kojoj se ljude bave sportskom prognozom, ali ne da idu u kladionice, nego da navijaju vatreno, to bi mi bila sreća i veselje.

Bojite li se budućnosti na Balkanu? Mislite li da bi moglo opet biti nasilja i rata?

Ne bojim se toga. Sumnjam da ćemo ikada više doživjeti ono što smo mi preživjeli u Sarajevu. A socijalnih nemira neka bude! Do toga će doći prije ili kasnije. I mora doći. Ne možete ljude stalno „folirati“, govoriti im da su im komšije neprijatelji a u isto vrijeme ne dati im da jedu. Možda to treba da se desi. Ja nisam za razbijanje i nasilje, ali možda je to jedini način da se neke stvari promijene.