Uspjeh filma "Quo vadis, Aida" iznova je pokrenuo temu odnosa sistema i društva uopće prema domaćoj filmskoj industriji. Generalno, u sektoru kulture morali bi isključivo biti uključeni istinski predstavnici te scene, mišljenja su kulturni radnici. Složeno državno uređenje ne bi, prema riječima umjetnika, trebalo biti alibi za haotičnost.

Jeste li znali da je budžet filma “Quo vadis, Aida”, kojega već hvali svjetska filmska kritika, iznosio 4,5 miliona EUR. Iz BiH producenti su dobili tek 15%. Ostala sredstva, zahvaljujući kojima je film nastao, pristigla su iz Holandije, Rumunije, Austrije, Njemačke, Francuske, Poljske, Turske i Norveške te evropskih televizija, sponzora i drugih organizacija, fondacija i pojedinaca. Da njih nije bilo, vrlo vjerovatno, ni filma ne bi bilo. Ne bi bilo ni ove uže liste za Oskara, kojom se ponosimo, a koja film Jasmile Žbanić svrstava među najkonkurentnije.

“Bh. kinematografija je daleko najnagrađivanija u odnosu na regiju, ali i druge razvijene zemlje. To pokazuje da imamo kvalitetne autore, a to je I primjer kako film može biti vrsta naše promocije I kulturne diplomatije u svijetu. Uspjeh filma Jasmile Žbanić pokazuje koliko je to stvar prestiža. Mnoge razvijenije zemlje bi bile sretne da njihov film uđe u uži izbor za dodjelu Oscara”, rekao je Jasmin Duraković, bh. redatelj.

Prema konkursu Fondacije za kinematografiju u 2020., raspoloživo je bilo ukupno 1.230.000,00 KM, što je – čak i kad bi se čitav iznos uložio, hipotetički, samo u jedan film koji predentira na visoki kvalitet, višestruko manje od prosjeka evropskih zemalja. Tako, filmski radnici, u pravilu producenti, posežu, usljed nedostatka sluha u vlastitoj zemlji, za stranim novcem. I snalaze se kako znaju. Veoma često taj put je težak i kompliciran. Stanje, priča nam producent Jovan Marjanović, moguće je popraviti na ‘domaćem terenu’, a evo kako to izgleda u uređenim društvima.

“Telekomi, televizije, distributeri, kino-prikazivači, svi oni koji imaju direktnu zaradu od rada s audiovizuelnim sadržajem, kroz plaćanje jednog vida naknade; ulažu u domaću kreaciju – tvoreći vibrantan domaći nezavisni sektor koji će njima kasnije pogotovati jer će imati ono što je na domaćem tržištu najatraktivnije, a to je kvalitetan domaći sadržaj”, rekao je Jovan Marjanović, producent.

U programu N1 televizije, bh. redatelj Haris Pašović, ovaj svjetski, potencijalno antologijski uspjeh filma koji tematizira genocid u Srebrenici 1995. godine, ne smatra uspjehom BiH, već uspjehom Damira Ibrahimovića i Jasmile Žbanić, hvaleći njihov entuzijazam.

“Oni su za ‘Grbavicu’ bili stavili svoj stan pod hipoteku, da naprave film. To su ljudi koji su posvećeni, koji vjeruju u ono što rade, koji vjeruju u film i vole film. A koji nisu spremni na kompromise, nisu ni na kakav tal bili spremni nikad. Zbog toga su oni jako teško probijali svoj put i evo, probili ga do Los Angelesa”, rekao je Pašović.

A u Los Angelesu jaka je konkurencija. Ipak, kakav god ishod u konačnici bio, ovaj film ostat će trajni ekranizirani spomenik žrtvama i preživjelima genocida u Srebrenici.