Industrijalizacija u procesu proizvodnje obuće, kao i izrada gumenog opanka u fabrikama po vrlo povoljnim cijenama, doprinijeli su da je zanatlija koji se bave ručnom izradom opanaka sve manje. Da ovaj zanat polako odumire pokazuje primjer iz Podgorice gdje danas postoji još samo jedan opančar, Fiko Becić iz Tuzi.
Opanci su jedna vrsta starinske seoske obuće, a danas su uglavnom dio narodne nošnje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj. Prvobitno su korišteni za lov, jer su bili izrađeni tako da su omogućavali nečujan hod. Kasnije su pravljeni od lijepe štavljene goveđe kože, često odozgo napleteni višebojnom pređom od vune, ponekad šiljatog i povijenog vrha.
Osamdesetpetogodišnji Fiko bavi se šivenjem opanaka skoro sedam decenija. Kaže da je nekada bilo puno bolje u ovom poslu, od koga, kako ističe, danas svi bježe.
“Punih 66 godina se bavim ovim poslom, šijem opanak. Zanat sam naslijedio od oca. Nažalost, ovim poslom se više niko ne bavi“, kaže na početku razgovora za Anadoliju Fiko Becić, koga smo zatekli u njegovoj radionici, dok vrši krpljenje jednog opanka.
Za vrijeme koje je iza nas, opančar Fiko kaže da je bilo „zlatno“. Prisjeća se da je upošljavao po nekoliko radnika. U Crnoj Gori, ali i u regionu, skoro da nije bilo čaršije koja nije imala po nekoliko opančarskih radnji.
“Bio sam vlasnik prodavnice za prodaju opanka 12 godina u Zeti. Nakon toga odlazim na Cetinje, gdje se ovim poslom bavim 30 godina. To je bilo zlatno vrijeme“, kaže Becić.
Za tri mjeseca ne može prodati tri para
Na policama u radnji opančara Fike Becića poredani su lijepo složeni opanci. Da je prodaja slaba, vidi se po prašini koja je prekrila opanke. Fiko kaže da posla skoro i da nema.
“Jadno, skoro nikako. U tri mjeseca se ne mogu prodati ni tri para opanaka. Prašina ih je pokrila, jer se ne prodaju. Ranije sam svuda prodavao opanak. Nisam mogao stići napraviti opanaka kolika je bila potražnja. Najbolje su se prodavali u Dubrovnik“, kaže Becić.
Međutim, sjeća je kako je bilo nekada. Igrači folklora redovno su, kaže Fiko, kupovali opanak kod njega. Nekada, ljudi su opanak kupovali kod Fike za deset eura (20 KM). Danas je cijena 20 eura (skoro 40 KM).
Opančar Fiko napominje da mu je potrebno do tri sata kako bi napravio par opanaka.
“Da bih napravio jedan par opanaka, treba mi od dva i po do tri sata. Nekad se to radilo lančano. Ja sam uređivao kožu, zatim štepovanje, kidao automobilsku gumu i izvlačio platno. Ima dosta posla oko toga. Imao sam nekad tri radnika“, ističe Fiko Becić, najstariji i jedini podgorički opančar.
Svi bježe od opančarskog zanata
Na pitanje kada očekuje da proda opanke koji se nalaze na polici, Fiko kaže: „Nemoj me pitati za to. Ako je stotinu opanaka po 20 eura ukupno dvije hiljade eura, ja bi ih dao za 1.500 eura.“
Mladi ne pokazuju interesovanje da uče kako se šije opanak. Iako posao nije mnogo težak, svako kao da bježi od ovog zanata. Starac Fiko kaže da nema zainteresovanih učenika, koje bi mogao podučiti zanatskim vještinama pravljenja opanka.
“Svako bježi od ovoga posla. Nema para i ovo nije zanat za napredak“, kaže na kraju razgovora Becić.
