Sami u školu, krpljenje lopte i igra do mraka: zašto nam nedostaje djetinjstvo u SFRJ

Ovaj tekst ne tvrdi da su djeca u SFRJ bila spretnija ili pametnija od današnje. Za takvo poređenje ne postoje pouzdani podaci iz bivše Jugoslavije, a ni iz BiH. Ono što postoji jesu istraživanja iz drugih evropskih zemalja koja objašnjavaju zašto se uspomene starijih generacija toliko razlikuju od svakodnevice današnje djece.

Prva vještina: sam do škole i nazad

Put do škole bez roditelja, preko nekoliko ulica i uz poneki zastoj kod trafike, mnogima je bio prva lekcija snalaženja. Najpoznatiji podatak o tome kako se to promijenilo dolazi iz Engleske. Mayer Hillman je 1971. anketirao osnovne škole, a 1990. ih je s Johnom Adamsom ponovo obišao za studiju „One False Move“ Instituta za političke studije (PSI). Prema Adamsu, 1971. je 80 posto djece od sedam i osam godina u školu išlo bez odrasle osobe, a 1990. tek devet posto.

Isti institut je kasnije, uz finansiranje Nuffield fondacije, uporedio 16 zemalja na uzorku od više od 18.000 djece od sedam do 15 godina, anketiranih od 2010. do 2012. Najviše slobode imala su djeca u Finskoj, gdje većina osmogodišnjaka smije sama preći glavnu ulicu i vratiti se iz škole. Kao glavni razlog zbog kojeg roditelji ograničavaju djecu istraživači navode strah od saobraćaja.

Druga vještina: popravi umjesto da baciš

Zakrpa na unutrašnjoj gumi bicikla, ljepilo na đonu patike, šivenje dugmeta i krpljenje lopte bili su dio djetinjstva u vrijeme kad nova stvar nije bila na dohvat ruke. Ta se vještina učila gledanjem: dijete je stajalo pored oca, djeda ili komšije majstora i dodavalo alat.

Danas je ona lako dostupna drugim putem, kroz video upute, ali je i dalje potrebno da je neko pusti djetetu da je proba. Jednostavan početak je zamjena gume na biciklu ili prišivanje dugmeta, poslovi koji traju pola sata i ne traže skup alat.

Treća vještina: dogovor bez odraslih

Ko bira ekipe, gdje je gol, ko je „on“ u žmurki i šta se radi kad neko vara: djeca iz ulice o tome su se dogovarala sama. Igra u dvorištu bila je i škola pregovaranja, jer odrasli najčešće nisu bili tu da presude.

Za ovu vještinu nema provjerenih brojki za BiH ni regiju, pa ih ni ne navodimo. Ipak, takav dogovor uči se upravo kad su djeca vani bez odraslih, a engleski podaci s početka teksta pokazuju koliko se ta sloboda tamo smanjila za samo dvije decenije.

Zašto nam se ta vremena čine ljepšim

Psiholozi Tim Wildschut, Constantine Sedikides i saradnici su 2006. u časopisu Journal of Personality and Social Psychology objavili sedam studija o nostalgiji. Utvrdili su da se nostalgične uspomene najčešće vrte oko bliskih ljudi i važnih događaja, da u njima ima više pozitivnih nego negativnih osjećaja i da često uključuju prepreke koje su na kraju savladane.

Nostalgiju, prema istoj studiji, češće pokreću loše raspoloženje i usamljenost, a ona zauzvrat jača osjećaj povezanosti s drugima, popravlja mišljenje o sebi i podiže raspoloženje. Zato sjećanje na ulicu iz djetinjstva nije samo bijeg u prošlost, nego i podsjetnik šta bismo voljeli prenijeti djeci: malo više povjerenja da nešto mogu sami.