Bušili su dvadeset godina i stigli dvanaest kilometara duboko, a onda je kamen počeo curiti nazad u rupu

Dok se svijet utrkivao u letu prema svemiru, postojala je i druga utrka, usmjerena naniže.

Cilj je bio jednostavan: doći dublje u Zemljinu koru nego iko prije, jer je do tada sve što se znalo o unutrašnjosti planete bilo posredno, izvedeno iz seizmičkih mjerenja.

Bušenje je počelo 24. maja 1970, na poluostrvu Kola, blizu granice s Norveškom, u najstarijoj stijeni u Evropi.

Rupa široka koliko tanjir

Prva stvar koja iznenađuje je koliko je ta rupa uska.

Široka je 23 centimetra, dakle otprilike kao veći tanjir.

To je nit praznog prostora duga dvanaest kilometara, probijena kroz kristalnu stijenu. Kada bi se u nju ispustio kamen, padao bi nekoliko minuta prije nego što dodirne dno.

Uska je iz praktičnog razloga: što je rupa šira, to je više materijala koji treba izvaditi i veća sila koja je potrebna.

Zašto se cijev ne može okretati

Obično bušenje radi tako da se s površine okreće cijela cijev, pa se svrdlo na dnu vrti zajedno s njom.

Na dubini od dvanaest kilometara to više ne radi.

Čelična cijev te dužine prestaje se ponašati kao kruta šipka. Uvija se po dužini, skuplja silu kao navijena opruga, i na kraju popusti pod vlastitom težinom. Cijev bi na toj dubini težila oko pola miliona kilograma.

Sovjetsko rješenje zvalo se turbobušilica. Cijev je ostajala nepomična, a okretalo se samo svrdlo na dnu, pokretano pritiskom blata koje se kroz šuplju cijev gura naniže pod ogromnim pritiskom.

Sto osamdeset stepeni, duplo više nego što su računali

Problemi su počeli tamo gdje ih niko nije očekivao.

Temperatura je rasla mnogo brže od predviđene. Na konačnoj dubini iznosila je oko 180 stepeni, gotovo dvostruko više nego što su geološki modeli predviđali.

Uz to se pokazalo da stijena na toj dubini nije zbijena kako se mislilo, nego je puna pukotina i propusnija nego što je iko računao.

Kombinacija toplote i pritiska promijenila je samo ponašanje kamena.

Kamen koji se ponaša kao tijesto

Ovdje je razlog zbog kojeg se stalo, i vrijedi ga objasniti precizno.

Stijena na toj dubini nije bila rastopljena. Nije bilo lave ni ničeg sličnog.

Ali pod pritiskom kilometara kamena iznad sebe, i na toj temperaturi, prestala se ponašati kao čvrsto tijelo. Počela se polako deformisati, kao gusto tijesto ili plastelin.

To je u praksi značilo sljedeće. Svaki put kada bi izvukli svrdlo da ga zamijene, stijena bi se počela cijediti u prazan prostor i sužavati rupu.

Uz to je blato koje se koristi za podmazivanje na toj temperaturi počelo ključati i gubiti svojstva.

Godine 1984, na dubini od 12.066 metara, otkinuo se dio bušaće cijevi dug pet kilometara i ostao dolje. Morali su nastaviti iz plićeg dijela, novim odvojkom.

Nula zarez dva posto puta do centra

Rekordna dubina od 12.262 metra dosegnuta je 1989. i nikada nije nadmašena.

Ono što tu brojku stavlja u pravi odnos je jedan podatak.

Ta dubina je oko dvije desetine jednog posto udaljenosti do središta Zemlje.

Drugim riječima, nakon dvadeset godina rada, jedne od najskupljih tehnologija tog vremena i rekorda koji stoji do danas, čovjek je zagrebao dvije hiljadinke puta prema centru vlastite planete.

Bušenje je zaustavljeno 1992, kada je s raspadom Sovjetskog Saveza nestalo i finansiranje. Postrojenje je napušteno, a bušotina zapečaćena metalnim poklopcem veličine tanjira, koji i danas stoji zavaren u tundri.

Uz nju se veže i uporna priča da su bušači na dnu snimili zvukove koji se opisuju kao vapaji, i da su zbog toga stali. Ta priča je izmišljena, a nastala je kao vjerska podvala krajem osamdesetih. Bušenje je stalo zbog toplote i zbog nestanka novca.