U dubini Zemlje ima tri puta više vode nego u svim okeanima, ali ta voda ne teče

Odmah treba razjasniti šta ta voda jeste, jer se priča lako pogrešno razumije.

Dolje nema podzemnog mora, nema obale ni valova, i ništa ne teče.

Voda je zarobljena unutar kamena, na nivou pojedinačnih molekula. To je četvrto stanje u kojem se voda može naći, uz tečno, led i paru, i moglo bi se opisati kao voda vezana u kristalu.

Kamen koji upija vodu kao spužva

Kamen o kojem je riječ zove se ringvudit i tamnoplave je boje.

Nastaje na dubinama između 410 i 660 kilometara, gdje pritisak toliko stisne atome da se preslože u gušći raspored.

Ono što ga čini posebnim je oblik njegove kristalne rešetke. U tu rešetku mogu ući hidroksilne skupine, dakle spoj vodika i kisika, i tako ostati zaključane unutar čvrstog kamena.

Jacobsen ga je opisao poređenjem: ringvudit je poput spužve koja upija vodu, a njegova kristalna struktura ima nešto posebno što privlači vodik i zadržava vodu.

U laboratoriju je pokazano da voda može činiti oko jedan i po posto težine tog kamena. To zvuči malo, ali kada se pomnoži zapreminom cijelog sloja, dobije se količina veća od svih okeana zajedno.

Kako se mjeri nešto što niko nikada neće vidjeti

Najdublja bušotina koju je čovjek ikada napravio doprla je do nešto preko dvanaest kilometara. Ovo je pedeset puta dublje.

Zato se do odgovora došlo posrednim putem, preko potresa.

Kada negdje udari zemljotres, kroz planetu se šire seizmički valovi. Brzina tih valova mijenja se ovisno o tome kroz kakav materijal prolaze, a razlikuje se i za suh i za vlažan kamen.

Mjerenjem te brzine na hiljadu seizmografa napravljena je slika onoga što je dolje. Podaci su pokazali da valovi usporavaju upravo tamo gdje bi trebao biti ringvudit zasićen vodom.

Dijamant iz Brazila koji je donio dokaz

Mjerenje je bilo uvjerljivo, ali je nedostajao stvarni uzorak.

Njega je 2014. našao tim s Univerziteta Alberta, predvođen Grahamom Pearsonom, i to u malenom dijamantu iz Juíne u Brazilu.

Unutar tog dijamanta bio je mikroskopski komadić ringvudita, a analiza je pokazala da sadrži oko jedan i po posto vode po težini.

Taj nalaz je bio presudan zbog jedne osobine dijamanta. Ringvudit se pri smanjenju pritiska pretvara u drugi mineral, pa se do površine ne može donijeti u izvornom obliku. Dijamant je toliko čvrst da je komadić zaštitio tokom cijelog puta prema gore.

Bio je to prvi put da je neko u ruci držao dokaz da u prijelaznoj zoni zaista ima vode.

Odakle onda okeani

Ovo otkriće mijenja odgovor na jedno od najstarijih pitanja u geologiji.

Dugo se smatralo da je voda na Zemlju stigla izvana, udarima ledenih kometa u ranoj historiji planete.

Ako je ispod nas zaista toliko vode, druga mogućnost postaje uvjerljivija: da je voda oduvijek bila unutar planete i da je s vremenom izlazila na površinu kroz vulkansku aktivnost.

Uz to, taj sloj bi mogao djelovati kao regulator. Kada bi voda iz njega izašla, nivo mora bi porastao. Kada je previše vode na površini, dio se kroz tektonske ploče vraća dolje. To bi objasnilo zašto se količina vode u okeanima kroz milione godina nije drastično mijenjala.

Ako se procjena potvrdi, ono što danas smatramo okeanima nije glavnina vode na planeti nego manji dio, dok je najveći dio zaključan u kamenu na koji nikada nećemo doći.