Krpelj se za cijeli život pomjeri najviše dvadesetak metara, a čovjek ga ni tako sporog ne može istrijebiti

Na svijetu postoji oko devetsto vrsta krpelja.

Bolesti prenosi samo mali dio njih, ali su te bolesti ozbiljne, među njima lajmska bolest i krpeljni meningoencefalitis.

Holly Gaff, koja se bavi matematičkim modeliranjem širenja bolesti, to je sažela rečenicom da je gotovo svaka mjera kontrole koja je pokušana propala, i to katastrofalno.

Zašto ne pomaže ubijanje domaćina

Ovdje je slučaj koji najbolje pokazuje zašto problem nije jednostavan.

Odrasli krpelji se hrane i pare na jelenima, pa se dugo smatralo da bi smanjenje broja jelena riješilo problem.

Početkom osamdesetih na jednom američkom ostrvu broj jelena prepolovljen je u kontrolisanim uslovima.

Broj krpelja nije pao. Broj ličinki je zapravo porastao.

Razlog je što krpelj nije vezan za jednu vrstu. Jedna vrsta može se hraniti na stotinama različitih životinja, uključujući glodavce, ptice i gmizavce. Kada nestane jedan domaćin, prelazi na drugog.

Godine bez hrane

Druga stvar koja ih čini otpornim je izdržljivost.

Krpelj može preživjeti mjesecima, pa i godinama, bez ijednog obroka.

Ulazi u stanje mirovanja u kojem gotovo ne troši energiju i čeka. Zbog toga mjera koja u jednoj sezoni izgleda uspješno može biti poništena onim što je preživjelo u lišću.

Trebaju mu vlaga, opalo lišće i niska vegetacija, dakle uslovi koji postoje u svakoj šumi i na svakom zapuštenom zemljištu.

Hemija koja ubija i ono što ne bi trebala

Sredstva za suzbijanje postoje i djeluju.

Problem je što ne razlikuju krpelja od ostalog.

Ista sredstva ubijaju i oprašivače, dakle pčele i druge insekte o kojima ovisi poljoprivreda. Zbog toga se u parkovima i na javnim površinama često i ne smiju koristiti.

Uz to se javlja otpornost. Široka upotreba pojedinih skupina sredstava dovela je do toga da dio populacija krpelja na njih više ne reaguje.

Prskanje uz to ne dopire do svake grane i svakog sloja lišća, pa uvijek nešto ostane.

Šta se pokušava umjesto istrebljenja

Struka je odustala od ideje potpunog uklanjanja i okrenula se drugom cilju.

Umjesto da se krpelji ubijaju, pokušava se učiniti da budu manje opasni.

Kutije s mamcem. Glodavac uđe po hranu i pritom se sam premaže sredstvom koje ubija krpelje na njemu. Time se sredstvo ne raspršuje po okolini.

Vakcina protiv krpelja. Zamisao je da se vakciniše životinja, pa kada je krpelj ugrize, on ugine prije nego što stigne prenijeti uzročnika.

Ciljano prskanje, dakle samo rubovi dvorišta i staza, u tačno određeno doba godine.

Šta bi bilo da ih nema

Postoji i pitanje koje se rijetko postavlja.

Krpelji su hrana za dio žaba, ptica, guštera i sitnih glodavaca.

Njihovo potpuno nestajanje imalo bi posljedice u lancu ishrane koje se ne mogu unaprijed procijeniti.

Zbog toga se i među naučnicima potpuno istrebljenje ne smatra ni izvedivim ni poželjnim ciljem.

Šta zapravo štiti čovjeka

Za pojedinca ostaje ono što je uvijek radilo.

Pri boravku u travi i šumi nosite dugu odjeću i zatvorenu obuću, a nogavice uvucite u čarape.

Nakon povratka pregledajte cijelo tijelo, a naročito prevoje, pazuha, iza koljena, vrat i kosu. Isto uradite i djeci i psu.

Ako nađete krpelja, izvadite ga što prije, pincetom, povlačenjem ravno prema gore, bez uvrtanja i bez premazivanja uljem ili alkoholom.

Ako se na mjestu ujeda pojavi crvenilo koje se širi, ili se javi temperatura, glavobolja i bolovi u zglobovima, javite se ljekaru i recite da ste imali krpelja.