Pijavica s pipcima oko usta pronađena je samo u četiri jame na Velebitu

Prve primjerke speleolozi su našli upravo u Lukinoj jami na Hajdučkim kukovima. Naučno ju je 2001. u časopisu Zoologica Scripta opisao tim biologa i speleologa predvođen Borisom Sketom i dao joj latinsko ime Croatobranchus mestrovi. U Hrvatskoj je poznata kao Meštrova ili velebitska pijavica.

Usta s pipcima i škrge sa strane

Prema opisu u radu, pijavica je troglobiont, kao i čovječja ribica iz dinarskih pećina: cijeli život provodi u podzemlju, u vodi temperature od četiri do šest stepeni. Ono po čemu se razlikuje od svih poznatih pijavica jesu usta: prednja prisisna pločica produžena je u četiri para trouglastih pipaka, a svaki ima po pet izraštaja nalik prstima. Kad se pijavica prihvati za podlogu, pipci se rašire u disk s nazubljenim rubom.

Iza takozvanog pojasa, uz bokove tijela, u parovima se nižu kruti izraštaji, a autori smatraju da su to škrge. Unatoč tako neobičnom izgledu, analiza građe i gena pokazala je da pijavica pripada poznatoj porodici slatkovodnih pijavica Erpobdellidae i da je u srodstvu s rodom Dina.

Nacionalni park Sjeverni Velebit navodi da je ova pijavica dosad pronađena u samo četiri duboke jame na području parka. Najveća poznata kolonija živi u jami Velebiti, a velika populacija i u Slovačkoj jami, gdje je zabilježena 1997. U jami Nedam pronađena je i u plićim dijelovima, gdje je u drugim jamama ranije nije bilo.

Jama koju su Slovaci napustili na 190 metara

Lukina jama ima priču vrijednu same pijavice. Prema hronologiji Nacionalnog parka, slovački speleolozi su 1992. ušli u jamu koju su nazvali Manuel I i stigli do 190 metara dubine, a onda su ih jaka kiša i podzemni slapovi natjerali nazad. Sljedeće godine hrvatska ekipa Branka Jalžića spustila se do 600 metara i jamu nazvala po Ozrenu Lukiću. Iste 1993. trojica speleologa stigla su do 1.355 metara, gdje su našli sifonsko jezero.

Godinu kasnije otkriven je susjedni ulaz, Trojama, koji se s Lukinom jamom spaja na 558 metara. Ronioci Zoran Stipetić Patak i Teo Barišić tada su zaronili u sifon u vodi od četiri stepena, pa je dubina sistema upisana kao 1.392 metra. Stipetić je poginuo 1996. dok je testirao ronilačku opremu za taj sifon, koji danas nosi ime Patkov sifon. Konačnih 1.431 metar zabilježeno je 2013, nakon ronjenja Vedrana Jalžića i Petre Kovač Konrad.

Led star 400 godina i saljevi stari 50.000

Ulazi u sistem Lukina jama – Trojama nalaze se na 1.438 i 1.475 metara nadmorske visine. U jami je 2011. led zabilježen sve do 560 metara ispod ulaza, a drvo zarobljeno u njemu datirano je na oko 410 godina, uz moguće odstupanje od 75 godina. Saljevi pronađeni na 945 metara dubine stari su oko 50.300 godina.

Velebit ima i druge rekorde. U jami Velebiti nalazi se vertikala Divke Gromovnice od 513 metara, koju Nacionalni park opisuje kao najdužu unutrašnju vertikalu na svijetu. U Slovačkoj jami speleolozi su 1999. postavili logor na 1.254 metra dubine, prema parku najdublji podzemni speleološki logor dotad. Do 2020. na području parka otkriveno je i istraženo 617 podzemnih objekata.

Sve jame u parku nisu otvorene za posjetioce, a ulazak u njih traži speleološku obuku i opremu. Detaljan popis najdubljih jama i njihove faune objavio je Nacionalni park Sjeverni Velebit.