Aerodrom su sagradili nasred mora, znali su da će tonuti, ali je potonuo dvostruko više nego što su računali

Aerodrom u Osaki, drugom po veličini gradu Japana, bio je stiješnjen gradnjom sa svih strana i nije se imao gdje širiti.

Umjesto da ruše grad, odlučili su napraviti novu zemlju.

Gradnja je počela 1987. u zaljevu Osaka, pet kilometara od obale, na moru dubokom osamnaest metara.

Kako se pravi ostrvo

Prvo je podignut zaštitni zid oko budućeg ostrva, završen 1989.

Zatim je unutar njega trebalo nasuti dno.

Za to je iskopano i brodovima dovezeno oko 21 milion kubnih metara materijala, odnosno tri čitava brda.

Nastalo je ostrvo dugo oko četiri kilometra i široko preko jednog, prvo na svijetu napravljeno isključivo da na njemu stoji aerodrom.

Tonjenje koje je bilo u planu

Inženjeri nisu bili naivni.

Znali su da je dno zaljeva mekana glina koja će se pod ovolikom težinom sabijati, pa su ostrvo namjerno nasuli više nego što je potrebno, računajući da će se slegnuti.

Da bi ubrzali to slijeganje, u dno su ugradili takozvane pješčane drenove, kroz koje je voda iz gline mogla brže izaći.

Procjena je bila da će ostrvo tokom pedeset godina potonuti oko šest metara.

Tri godine nakon početka gradnje, dakle četiri godine prije otvaranja, ostrvo je već potonulo preko osam metara. To je bilo pedeset posto više nego što je predviđeno za taj period.

Šta se stvarno desilo

Do danas je ostrvo potonulo više od dvanaest metara.

Problem nije bio u gornjem sloju gline, koji su uspješno stisnuli, nego u dubljim slojevima ispod, prošaranim džepovima pijeska, koji su se ponašali nepredvidivo.

Uloženo je dodatnih 150 miliona dolara u pojačanje zaštitnog zida, a ukupno preko 100 miliona u održavanje visine ostrva iznad mora.

Tempo je usporio. Godine 1994. tonulo je oko pola metra godišnje, a do 2008. svega sedam centimetara.

Zgrada na dizalicama

Najzanimljivije rješenje je u samom terminalu.

On ne stoji na fiksnim temeljima nego na stubovima s hidrauličnim dizalicama, koje se mogu podizati kako ostrvo tone, da bi zgrada ostala ravna.

Problem je što se piste i ceste oko njih ne mogu dizati na isti način.

Uprkos svemu, aerodrom je preživio razorni potres iz 1995. gotovo bez štete, jer su piste projektovane da se savijaju, a 2001. je proglašen jednim od deset građevinskih dostignuća milenijuma. Prema sadašnjim procjenama, ako se nastavi ovim tempom, mogao bi doći na nivo mora oko 2056. godine.