Ekonomska sila bez utjecaja
Analiza: Evropa je ekonomski div, ali za stolom Trumpa, Putina i Xija nema mjesta

Evropska unija učestvuje u gotovo 16 posto svjetske trgovine, a njene članice godišnje izdvajaju stotine milijardi eura za odbranu. Ipak, kada se američki predsjednik Donald Trump, kineski predsjednik Xi Jinping i ruski predsjednik Vladimir Putin sastaju kako bi razgovarali o najvećim svjetskim krizama, Evropa nije za stolom. Taj nesrazmjer između ogromne ekonomske snage i ograničenog geopolitičkog utjecaja Evropske unije u analizi za Reuters razmatra kolumnista Ron Bousso.
Susret trojice lidera u četvrtak, na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC) u kineskom Shenzhenu, ima snažnu simboličku težinu.
Kina je najavila da će trilateralni sastanak biti od „revolucionarnog značaja“ za svjetski mir i stabilnost. Među pitanjima o kojima bi lideri mogli razgovarati nalaze se rat u Ukrajini, sukob s Iranom, kontrola nuklearnog naoružanja i nadmetanje za prevlast u oblasti umjetne inteligencije.
Iako se ne očekuju veliki diplomatski proboji, Bousso smatra da susret podsjeća na ranija razdoblja politike velikih sila, kada je mali broj država pokušavao oblikovati odluke koje su utjecale na ostatak svijeta.
Evropska unija nije članica APEC-a, ali pitanja o kojima se razgovara neposredno utječu na njenu sigurnost i ekonomiju. Upravo zato njeno odsustvo, prema autoru, pokazuje koliko je ograničen njen geopolitički utjecaj.
Ekonomski div koji ne koristi svoju snagu
Evropska unija jedna je od najvećih ekonomskih sila svijeta.
Prema podacima EU koje navodi Reuters, trgovinska razmjena Unije s ostatkom svijeta u 2025. godini premašila je osam biliona eura, odnosno približno 8.800 milijardi dolara.
To predstavlja gotovo 16 posto ukupne svjetske trgovine robom i uslugama, više od udjela Sjedinjenih Američkih Država, koji iznosi 13,5 posto, i Kine, sa 13 posto.
Međutim, ekonomska moć ne znači automatski i politički utjecaj.
Rat u Ukrajini, navodi Bousso, možda je najbolji primjer tog nesrazmjera.
Teško je zamisliti trajan mirovni sporazum bez evropskog učešća. Rat se vodi na evropskom kontinentu, a eventualno rješenje moglo bi uključivati pitanja budućih odnosa Ukrajine s Evropskom unijom.
Uz to, Evropa ima snažne ekonomske interese u odnosima s Rusijom i Sjedinjenim Američkim Državama.
Prije ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, Rusija je osiguravala približno 40 posto uvoza prirodnog gasa u EU i četvrtinu uvoza nafte.
Samo tokom 2021. godine Moskva je od prodaje energenata Evropskoj uniji zaradila oko 100 milijardi eura, što je činilo 62 posto ukupne vrijednosti evropskog uvoza iz Rusije.
Obnova dijela tih ekonomskih odnosa mogla bi biti važna za rusku ekonomiju, iscrpljenu ratom i sankcijama.
Ali takav razvoj događaja imao bi posljedice i za Washington.
Američki proizvođači energenata zauzeli su veliki dio tržišta nakon što je Evropa smanjila uvoz ruske nafte i gasa. SAD su sada najveći dobavljač nafte za EU, a ove godine osigurale su gotovo dvije trećine njenog uvoza ukapljenog prirodnog gasa.
Uprkos tome, Trump je, prema Reutersovoj analizi, više puta ostavljao evropske saveznike po strani tokom pokušaja pregovora s Moskvom, dok se Rusija protivila uključivanju Evrope u mirovni proces.
Zašto Evropa nema veći utjecaj?
Bousso smatra da dio odgovora leži u načinu funkcionisanja Evropske unije.
Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država ili Kine, EU nije jedinstvena država s centralizovanom vanjskom politikom i vojskom.
Njene članice imaju različite historijske, ekonomske i sigurnosne interese, što često otežava donošenje zajedničkih odluka.
Posebno su izražene razlike između pojedinih zapadnoevropskih i istočnoevropskih država u procjeni prijetnje koju predstavlja Rusija.
Trumpova sklonost direktnim dogovorima s drugim velikim silama dodatno otežava položaj Brisela.
Sličan problem, prema autoru, vidljiv je i u ratu s Iranom.
Evropske sile imale su ključnu diplomatsku ulogu u postizanju iranskog nuklearnog sporazuma 2015. godine. Danas bi mogle doprinijeti pregovorima o završetku sukoba, osiguravanju plovidbe kroz Hormuški moreuz ili nadzoru eventualnog novog nuklearnog sporazuma.
Ipak, njihova uloga dosad se uglavnom svodila na diplomatska saopćenja i političke poruke.
Bousso ocjenjuje da bi države poput Pakistana i Katara mogle imati veći utjecaj na pregovore od evropskih sila.
To je, prema njegovom zaključku, još jedan dokaz da ekonomska snaga i geopolitički utjecaj nisu isto.
Stotine milijardi za odbranu, ali bez zajedničke vojske
Nesrazmjer između evropske ekonomske i političke moći posebno je vidljiv u oblasti odbrane.
Članice Evropske unije tokom 2025. godine zajedno su potrošile približno 418 milijardi eura na odbranu, što je povećanje od 20 posto u odnosu na prethodnu godinu.
Rast vojnih izdvajanja rezultat je ruske prijetnje, ali i pritiska Trumpove administracije da evropske države preuzmu veći dio odgovornosti za vlastitu sigurnost.
Međutim, toliki vojni budžet ne znači da Evropska unija raspolaže jedinstvenom vojskom.
Oružane snage ostaju pod kontrolom nacionalnih vlada, dok se evropska kolektivna odbrana i dalje u velikoj mjeri oslanja na NATO, a posebno na američke vojne kapacitete.
Prepoznajući taj problem, Francuska, Njemačka i još devet članica EU nedavno su pozvale na reforme koje bi omogućile brže donošenje vanjskopolitičkih odluka i smanjile mogućnost da pojedine države blokiraju zajedničko djelovanje.
Ipak, provođenje takvih reformi neće biti jednostavno.
Različiti nacionalni interesi, ali i jačanje krajnje desnih i krajnje lijevih političkih stranaka koje su često skeptične prema evropskom vojnom angažmanu, dodatno otežavaju postizanje dogovora.
Hoće li Evropa ostati posmatrač?
Bousso zaključuje da Evropskoj uniji nisu dovoljne samo institucionalne reforme kako bi postala ozbiljniji geopolitički akter.
Potrebna je i promjena načina na koji Unija razumije vlastitu ulogu u svijetu.
Evropa raspolaže ogromnim tržištem, ekonomskim resursima i značajnim vojnim budžetima, ali joj nedostaje sposobnost da te prednosti pretvori u jedinstvenu političku snagu.
Ako to ne uspije, upozorava autor, mogla bi ostati izvan pregovora u kojima se odlučuje o pitanjima koja će direktno oblikovati njenu ekonomsku budućnost i nacionalnu sigurnost njenih članica.
Susret Trumpa, Putina i Xija u Shenzhenu, prema Reutersovoj analizi, upozorava na takav rizik: najveće svjetske sile razgovaraju o pitanjima od globalnog značaja, dok Evropa, uprkos svojoj ekonomskoj težini, nema jednako snažan utjecaj na njihovo rješavanje.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare