Objavljena ispovijest ukrajinskog vojnika koji prvi put u historiji evakuisan dronom s prve linije: Godinu dana je čekao spas, ostao bez oba stopala

Nakon što je proveo nevjerovatni 491 dan u zoni smrti pod neprestanom ruskom vatrom, ukrajinski vojnik Konstantin Vlasenko spašen je u operaciji kakva dosad nije zabilježena u vojnoj historiji.

Pakao u Harkivu

Posljednji 231 dan ovaj 49-godišnjak bio je potpuno sam, skrivao se unutar peći od lijevanog željeza u ruševinama napuštene škole na području Harkiva. Njegov saborac zvani Baski, koji mu je bio jedino društvo, poginuo je na svoj 50. rođendan od udara ruskog drona, a Vlasenko je tada teško ranjen.

Nakon što mu je lijevo stopalo otpalo zbog teških povreda i promrzlina, Vlasenko je na desnoj nozi dobio gangrenu te ju je bio prisiljen sam amputirati običnim nožem. Iako je mislio da se nikada neće izvući, saborci su ga redovno održavali na životu šaljući mu hranu, lijekove i cigarete dronovima.

"Pogođen sam u nogu, ali stopala su mi bila toliko promrzla da nisam ni osjetio udarac. Lijeva noga mi je bila smrskana. Na desnoj sam još uvijek mogao stajati. Zatim su stigli naši dronovi i izbacili hranu, a ja sam, krenuvši po nju, povrijedio i desnu nogu. Nakon toga se više uopće nisam mogao normalno kretati", ispričao je novinaru Juriju Butusovu, prenosi Daily Mail.

Očajnički gladan, i Baski je izašao van kako bi prikupio hranu. No doletjela je neprijateljska bespilotna letjelica i pogodila ga.

Vlasenko je došao do njega, ali budući da nije imao baterijsku lampu, u mraku nije mogao razaznati kakve su mu povrede. Cijelu je noć slušao jecaje svog saborca, a nije mu mogao pomoći.

"Samo je stenjao... Nije zapravo mogao ništa reći. Privukao sam ga k sebi, a zatim je utihnuo. Nisam ga mogao spasiti. Umro je na svoj 50. rođendan. Nije ga stigao proslaviti. 16. februara ostao sam potpuno sam", opisao je Vlasenko, koji je uspio pronaći zaklon od ruske artiljerije u željeznoj peći!

Tu je ostao sljedećih osam mjeseci. Njegovi saborci slali su mu hranu i lijekove dronovima u ruševine škole; on bi izašao iz peći, uzeo zalihe, a zatim se ponovo uvukao unutra.

"Komadići gelera počeli su ispadati iz mene", rekao je. U njegovom lijevom stopalu nastupila je nekroza te je na kraju otpalo.

To, međutim, nije bio kraj njegove stravične patnje. Sljedećeg mjeseca njegovu desnu nogu, koju je bio uganuo, zahvatila je gangrena.

"Donji dio noge samo je visio. Shvatio sam da je moram odsjeći. Znao sam da se više ne može spasiti. Htio sam sačuvati barem jedno stopalo. Ali nije išlo – šta je, tu je. Stavio sam je na ciglu i uzeo nož. Suze su tekle, ali morao sam rezati. I tako sam rezao", opisao je ovaj ukrajinski vojnik.

Prisjeća se kako je, s dolaskom toplijeg vremena, vidio stotine velikih leptira kako lete tamo gdje su ležale njegove odsječene noge. Mjesecima mu je jedino društvo bio radio, preko kojeg su s drugih položaja javljali šifru 450, što je značilo – sve mirno. No njegovi saborci nisu ga napustili: dronovima su mu slali čokolade, slatkiše, čaj i cigarete, a čak je dobio i paket od supruge.

Zatim, prije otprilike mjesec dana, njegov narednik javio mu se radiovezom i rekao da se planira njegovo spašavanje.

Nevjerovatan plan evakuacije

Izvlačenje s položaja u Petropavlivki činilo se nemogućim jer je zračni prostor bio pun neprijateljskih letjelica. Vlasenko je očekivao kopneno vozilo bez posade ili proboj na četverotočkašu.

Umjesto toga, bespilotna letjelica izbacila mu je zapečaćeni paket u kojem su se nalazili najlonsko sjedište, užad i mobilni telefon s videosnimkom u kojoj je pilot detaljno objasnio plan. Tek je tada shvatio da će ga evakuirati iz zraka i da će se dron spustiti kako bi se mogao pričvrstiti ispod njegovog trupa.

Let na visini od 120 metara

Operaciju spašavanja izvela je ukrajinska 92. zasebna jurišna brigada, koja je poslala teško modificirani bombarderski dron na njegov položaj. Vlasenko se privezao za podvozje letjelice, pokazao palac gore u smjeru kamere, nakon čega se dron podigao na visinu od 120 metara i prevezao ga gotovo 18 kilometara na siguran teritorij.

Vlasenko, koji se sada oporavlja u bolnici u invalidskim kolicima, priznao je kako ga je bilo najviše strah da će pasti u rijeku jer ne zna plivati. Bivši vozač kamiona i otac jedne kćerke naglasio je da je preživio zahvaljujući želji za životom i mislima na porodicu, a samu akciju spašavanja opisao je kao čisto čudo. Zahvalio je svima koji su pomogli da bude spašen.

Kaže kako je preživio u cijevi i peći misleći na svoju kćerku Kristinu.

"Nisam posvećivao dovoljno pažnje svojoj kćerki. Možda je to bio osjećaj da želim nešto promijeniti. Žeđ za životom... Ali istovremeno sam već bio odlučio da sam mrtav", zaključio je ovaj vojnik koji je preživio nemoguće.