Sagradio je američki gradić usred prašume da bi imao svoju gumu, a danas u njemu živi 2.000 ljudi među ruševinama

Fordu je guma bila neophodna.

Svaki automobil koji je pravio trebao je gume, a guma se tada dobijala isključivo od soka kaučukovca, drveta koje raste u Amazonu.

Problem je bio što Amazon više nije bio glavni izvor. Sedamdesetih godina 19. vijeka nekoliko ljudi iznijelo je sjemenke iz Brazila i zasadilo plantaže u jugoistočnoj Aziji. Britanci i Nizozemci su tako preuzeli najveći dio svjetske proizvodnje i držali cijenu.

Ford je odlučio to zaobići i uzgajati vlastitu gumu, tamo odakle drvo potiče.

Naselje u prašumi

Brazilska vlada dala mu je zemlju besplatno, uz dogovor da nakon dvanaest godina dobija sedam posto dobiti.

Ford je poslao brodove s materijalom i podigao naselje kakvo u prašumi nije postojalo.

Bile su tu bijele kuće s trijemovima, bolnica, škola, biblioteka, elektrana, hotel, pa čak i golf teren i bazen. Postojali su pekare, mesnice i restorani, a naselje je bilo predviđeno za deset hiljada ljudi.

Radnici su dobijali dobre plate za tamošnje prilike, osmosatno radno vrijeme i besplatnu zdravstvenu zaštitu.

Zašto drveće nije htjelo rasti

Ovdje je greška koja je sve srušila, i vrijedi je objasniti.

U prašumi kaučukovci rastu razbacano, po jedno stablo na desetine metara. To nije slučajnost. Tako razmaknuta stabla teško zarazi ista bolest ili isti nametnik, jer se ne prenose lako preko te udaljenosti.

Fordovi ljudi su, po logici efikasne proizvodnje, zasadili stabla gusto jedno do drugog, kao kukuruz na njivi.

Rezultat je bio predvidiv svakome ko poznaje tu prašumu. Gusjenice i biljna bolest zvana list blight prešli su s drveta na drvo i uništili nasad. U Aziji te bolesti nije bilo, jer tamo drvo nije domaće, pa su plantaže mogle biti guste.

Uz to su stabla morala biti uvezena iz Azije, jer domaći uzgajivači Fordu nisu htjeli prodati sjeme.

Pravila koja se nisu primila

Ford je bio uvjeren da zna kako ljudi treba da žive.

U naselju je zabranio alkohol, uveo obavezne časove plesa i zahtijevao da se radi po američkom rasporedu, uključujući rad usred dana kada je vrućina najveća.

Domaći radnici su tradicionalno radili rano ujutro i predveče, a sredinom dana se sklanjali. U kantini im je posluživana američka hrana.

Godine 1930. izbila je pobuna zbog hrane, a radnici su porazbijali kantinu i dio opreme. Vojska je morala intervenisati.

Uz to, bolesti su bile stalne. Do kraja prve godine na groblju je bilo devedeset grobova, a jednu je bolnica u nekim periodima primala i do četvrtine radnika.

Kako je završilo

Ford je pokušao ponovo, na drugom mjestu nizvodno, gdje je zemlja bila pogodnija.

Ni to nije dalo ozbiljne količine gume.

Do 1945. izgubio je preko dvadeset miliona dolara, a u međuvremenu je razvijena sintetička guma, koja se pravi u tvornici i ne zavisi ni od kakvog drveta. Kompanija je zemlju vratila Brazilu za 250.000 dolara, što je bio simboličan iznos.

Ford u Brazilu nikada nije bio. Cijeli projekat vodio je iz Detroita, na osnovu izvještaja.

Danas u Fordlândiji živi oko dvije hiljade ljudi. Vodotoranj i dalje stoji, kao i skladišta s razbijenim prozorima i bijele kuće, a između njih raste prašuma. Mjesto se u posljednje vrijeme nudi kao usputna stanica na turama po Amazonu.