Za ruske osuđenike koji su poslani u rat u Ukrajinu je očekivani životni vijek kratak, a sami uslovi za preživljavanje teški. Osuđenici opisuju da se koriste kao topovsko meso. Desetine hiljada njih je regrutovano da služe na prvoj liniji fronta, prvobitno u plaćeničkoj grupi Wagner, a sada je rusko ministarstvo odbrane preuzelo taj program. Novinari CNN-a su razgovarali sa jednim bivšim plaćenikom koji je ranjen više puta i sa majkom 20-godišnjaka koji je poginuo samo tri sedmice nakon što je poslan na bojno polje.
CNN je razgovarao s majkom jednog osuđenika, Andreja, koji je služio zatvorsku kaznu sa 20 godina zbog optužbi za drogu, a poslan je na liniju fronta u sklopu programa regrutacije ruske vojske. Majka je dala obimne video zapise, dokumentaciju i poruke koje joj je on slao kako bi potvrdila priču svog sina i njegovu ranu smrt.
CNN je razgovarao i sa rijetkim preživjelim jedinicama Oluja-Z, Sergejem, koji je prvi put intervjuisan telefonskim putem u vojnoj bolnici nekoliko mjeseci ranije, a prošle sedmice je ispričao o detalje o sve lošijem životu u ruskim rovovima.
Iako su užasni ratni uslovi dobro poznati, mnoga ruska svjedočenja potiču od ratnih zarobljenika, a pružena su preko ukrajinskih posrednika. Kako navodi CNN, ove dvije priče predstavljaju rijetka svjedočanstva koja dolaze od Rusa direktno. Promjenjena su sva imena i uklonjeni određeni detalji radi sigurnosti osoba s kojima su novinari razgovarali.
Užasi ruskih rovova
Sergej je rekao da sada radi dva posla da bi prehranio svoju porodicu, ali je rekao da još čeka vojnu odštetu za višestruke povrede. Noću mu zvoni u ušima od udara granate, pa mu je teško zaspati.
Rekao je da je devet puta dobio potres mozga od artiljerijskih granata koje bi pale blizu njega dok je bio na liniji fronta, tokom perioda od osam mjeseci. Ispričao je da je prošle zime pogođen u nogu, a zatim vraćen na front nakon 10 dana liječenja. Zatim je, navodi, ponovo pogođen u rame i propisno hospitalizovan.
Dva mjeseca kasnije, nedostatak ljudstva značio je da je ponovo poslat na linije fronta, gdje je navodno saznao da su osuđenici s amputacijom dobili dužnosti u vezi sa radio komunikacijom. Ispričao je da su vojnici odbacivali svoje pancire jer su imali minimalnu zaštitnu vrijednost.
“Oni ne pomažu protiv granata, jer njihova (ukrajinska) artiljerija udara sa velikom preciznošću. Naša artiljerija može pucati tri-četiri puta, a ako Bog da da nešto eksplodira”, ispričao je on.
Sergej je rekao da je od njegove jedinice od 600 zarobljenika regrutovanih u oktobru samo 170 sada u životu i da su svi osim dvojice ranjeni.
“Svi su bili povrijeđeni, dva, tri, neki četiri puta”, rekao je.
Prisjetio se kako je vidio saborce kako ih raznose granate, te koliko je mu je čudno što je on preživio.
“Najjasnije se sjećam posljednjeg od devet potresa mozga koje sam imao. Napali smo. RPG-ovi, dronovi su letjeli prema nama. Naš komandir viče na radiju: ‘Baš me briga, samo naprijed! Ne vraćajte se dok ne zauzmete ovu poziciju!’ Nas dvojica smo pronašli malu lisičju rupu i sakrili se tamo”, prisjetio se on.
“Dron (ukrajinski) je bacio granatu na nas i ona je pala u razmak od 30 centimetara između nas. Moj prijatelj je bio prekriven gelerima. Ipak sam ja nekako ostao netaknut. Ali izgubio sam vid na pet sati, samo bijeli veo pred mojim očima. Ručno su me iznijeli”, ispričao je.
Konačno je pronašao doktore koji su se sažalili nad njim, te mu dali posao u bolnici. Zadatak mu je bio premeštanje leševa, provjera tijela radi identifikacionih papira i čišćenje, sve dok mu nije istekao posljednji mjesec ugovora.
Sergej se prisjeća svakodnevnih užasa ruskih rovova. Hrana je uglavnom bila konzervirano meso s dodanim instant rezancima, ali je najteže bilo doći do vode.
“Morate hodati tri do četiri kilometra da biste je dobili. Ponekad nismo jeli po nekoliko dana, nismo pili po nekoliko dana”, rekao je, te opisao kako je zimi pio otopljeni snijeg.
Disciplina je održavana kroz egzekucije, rekao je.
“Ponekad komandant ‘resetuje’ ljude. On ih nulira, ubije. Vidio sam to samo jednom, tuču sa čovjekom koji je krao i ubijao svoje ljude u rovovima. Nisam vidio ko je od četvorice ljudi oko njega pucao. Ali kada je pokušao da pobjegne, metak ga je pogodio u potiljak. Vidio sam ranu na glavi. Odnijeli su ga”, ispričao je Sergej.
“Sve samo za slobodu”
Za Andreja su strahote na liniji fronta kratko trajale. Njegova majka Julija opisala je kako “još nije ni bio muškarac” kada je sa 23 godine poslat na liniju fronta.
“Nije se sjećao iznosa novca koji mu je ponuđen, rekao je da nije provjerio. Dakle, nisam vidjela nikakav finansijski interes za njega. Radilo se samo o slobodi. Imao je dugu kaznu za odslužiti, devet i po godina, a odslužio je tri”, rekla je ona.
Julia je podijelila video Andreja na poligonu u okupiranoj Ukrajini, gdje nakratko uči taktiku napada. Njegovo loše obrijano lice bilo je prikazano na fotografijama, opečeno od sunca, ispod velike maskirne kacige, u zadnjem dijelu vojnog kamiona. Slika je bilo malo, jer je njegovo vrijeme na frontu bilo kratko.
Andrej je 8. maja poslao poruku svojoj majci da je njegova jedinica poslata na front gdje su se vodile neke od najtežih borbi od početka invazije.
Napad je počeo u zoru, 9. maja, dana koji se slavi u modernoj ruskoj historiji kada Kremlj obilježava godišnjicu poraza nacista uz veliku paradu na Crvenom trgu. Putin je ove godine predsjedavao skraćenom verzijom ceremonije.
Julija se u suzama prisjetila te posljednjeg razgovora sa sinom.
“Svađali smo se. Užasno je to reći, ali već sam mislila o njemu kao da je mrtav. Otišao je (iz Rusije) znajući sve. Svaki dan sam mu govorila ‘ne, ne, ne’, a on me nije slušao. Kada je rekao, ‘idemo na juriš’, napisala sam mu: ‘Bježi’”, ispričala je.
Onda je, poput mnogih osuđenika s ograničenim pristupom mobilnom telefonu na prvim linijama, potpuno nestao.
U sedmicama nakon toga Julija je od članova rodbine drugih zatvorenika regrutovanih iz njegove kaznene kolonije saznala da je u tom jednom napadu poginulo do 60 ljudi, broj koji je teško potvrditi, ali je u skladu sa izuzetnim žrtvama o kojima su izvještavali posmatrači iz ovih jedinica.
Julija nije dobila tijelo, niti stvari, samo pismo od Ministarstva odbrane u kojem se navodi da je Andrejeva smrt bila na dan kada je otišao iz zatvora na prve linije fronta.
“Najteže je bilo to što sam se bojala da će nekoga ubiti”, rekla je Julija, jecajući.
“Ma koliko to smiješno zvučalo, plašila sam se da će proći kroz sve ovo i vratiti mi se kao ubica. Jer sa sinom mogu živjeti ako je narkoman, ali sa sinom koji ubica, bilo mi je teško to prihvatiti”, rekla je ona.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!