Sa nepunih 18 godina Admir Topčić priključio se Armiji Bosne i Hercegovine da bi samo godinu kasnije sa svojim ocem i majkom postao jedan od mlađih logoraša.

Za oko devet mjeseci “logoraškog staža” prošao je, kako kaže, dva logora u Bosni i Hercegovini od kojih onaj u Ljubuškom zajedno sa ocem, da bi potom nastavio svoj “put” kroz logor u Gornjem Vakufu i jedan u Hrvatskoj, u Dugom Selu. U “tranzitu” je također, proveo određeno vrijeme i u žepačkom logoru i Bosanskom Grahovu.

Mislio je da se nakon mjeseci batinanja, gladi i prisilnog rada konačno spasio kada je uz pomoć jednog dobrog čovjeka prebjegao u Hrvatsku, ali njegove patnje su tek počele. Isto se nastavilo i tamo, a kaže da je sreća da ga je pronašao UNHCR koji ga je spasio te uz pomoću kojeg je u drugoj polovini 1994. dobio politički azil u Danskoj gdje je ostao do 1997. godine kada se vraća u rodno selo kod Maglaja.

U evidenciji za “logoraški karton” Topčić je naveo svoj “logorski staž” naznačivši da je u kontinuitetu bio u logorima u Ljubuškom od 26. juna do 25. septembra 1993., Gornjem Vakufu od 25. septembra do 30. decembra 1993. te u Hrvatskoj od 30. decembra do 1. marta 1994. godine.

Iako se negira postojanje logora u Hrvatskoj za bh. građane u toku ratnih dešavanja, iz Saveza logoraša BiH navode kako oni u svojim evidencijama imaju blizu 300 osoba koje su navele da su bile u logorima u Hrvatskoj i to na otocima Korčula, Pag, Dugom Selu… Većina ih je, naglašava se, nakon izlaska otišla u treće zemlje, a mali broj njih se vratio u BiH.

To je učinio i Admir Topčić koji je ispričao svoj logoraški put patnje i stradanja.

“Zarobljen sam 26. juna 1993. godine zajedno sa ocem i majkom. Sa ocem Ramom sam bio jedno vrijeme zajedno, a majka Maida je bila odvojena u ženski logor u Žepču (Ljubatovići). Mi smo bili u Perkovićima koji je bio prihvatni – sabirni centar za one civile koji su zarobljeni. Tu smo bili dvije sedmice i radili smo. Morao sam ići raditi da nešto jedem, da se prehranim jer je hrana bila skoro nikakva. Pa smo zato išli i blizu linije. Pucalo se na nas, dobijali batine i tako je to prolazilo”, prisjeća se Admir.

Rad u uniformama bivše JNA

Onda je, navodi, došao dan kada su došli autobusi “Republike Srpske”, jer je tu bila i vojska bosanskih Srba.

“Pokupili su nas u sedam-osam autobusa i prešli smo gotovo cijelu Republiku Srpsku: od Teslića, Banja Luke, Jajce, Drvara do Bosanskog Grahova gdje smo jedino dobili vode. Jedino je bilo vode i dobili smo po četvrtinu hljeba u Bosanskom Grahovu gdje smo prenoćili. Tu smo dosta vode popili zato što smo bili žedni, a bilo je vruće”, naglašava Topčić.

Odatle su ih, veli, ukrcali u autobus i otišli su za Livno gdje su ih dalje Hrvati preuzeli i odatle su otišli u Vitinu kod Ljubuškog.

“Tu smo svi bili smješteni u jednom kao vinogradu. Okolo je bila bodljikava žica i jedna pomoćna zgrada i još jedna manja pomoćna zgrada gdje sam bio s ocem. U prostoriji šest sa četiri je bilo 100 ljudi. Prizor užasan: Zatvoreni prozori, zatvorena vrata. Bolesni, stari ljudi. Bilo je nas par mlađih, ali većinom su bili ljudi srednjih godina. Nisi imao nikakvih uvjeta, kupanje nikakvo, hrana nikakva. Morao si ići prisilno raditi”, prisjeća se Admir.

Svaki dan, navodi, su dolazila po dva kamiona koji su ih kupili i odvodili na rad.

“Jednoj grupi trebalo je deset do petnaest ljudi. Sve zavisi kako kome. Maltene svaki sam dan išao. Otac je manje, jer ja sam mu rekao da izbjegava jer znam šta će se desiti ako se ja ne vratim, bar neka je on tu. Da on ostane. Tako se potrefilo dugo, dugo vremena. Bio sam mlad. Nisam mislio na svoj život. Jednostavno sam išao. Bio sam dva puta izveden na streljanje, imao sam neke sreće. Treći put sam bio pred ocem i pred ljudima izveden, i opet je bila neka pusta sreća da me nisu ubili. Bilo nas je dostaa kasnije sam primjetio da je manje i manje bilo ljudi koji su se vraćali ili su poginuli ili su ubijeni. Nisu se vratili više. Nisam ih vidio više”, govori Admir.

U devetom mjesecu 1993. je išao raditi i vratili su se dosta ranije. Oca mu nije bilo, odnosno nije ga zatekao tu gdje su bili.

“Rekli su da nas izaberu 22 koji će ići, niko nije htio reći idemo. Opet su došli: ti ,ti, ti – uzmite svoje stvari ko je šta imao, šta si imao na sebi, ostalo ništa. U Ljubuškom su nam dali uniforme bivše JNA, obukli i sa tim uniformama smo otišli u Gornji Vakuf. Imao sam neke nade da ću bolje proći što se tiče posla. Tada sam bio mlad. Imao sam snage. Mislio sam da ćemo doći na zemlju. Međutim, malo sam se prevario što se tiče kopanja i tih stvari. Išlo se na to da čovjek preživi pa kako tako”, priča svoj logoraški put Admir.

Od dana kada je otišao iz Vitine kod Ljubuškog do kraja rata nije više za oca Ramu čuo niti ga je vidio.

“Radio sam. Okolnosti su bile takve da smo otišli iznad Gornjeg Vakufa u selo na brijegu. Nije bilo nikoga, bile su samo kuće i HVO. Tu smo bili 15-tak dana. Pošto po danu nismo smjeli raditi jer su ‘naši’ pucali na nas jer je bila uniforma JNA, radili smo po noći. Kopali smo tranšee visoke po 2,5 metara, široke po 120 – 130 centimetra za nosila. Slabo smo imali hrane”, prisjeća se Admir.

Bijeg u Hrvatsku, ali ne u bolje

U nekoj piljari su našli mlijeko u prahu koji su jeli ili ga prokuhavali s vodom.

“Eto od čega smo živjeli. Nemaš hrane, nemaš ništa. Vojska je tu, maltretira te, udara te. Tu je baš jedan prijatelj stao na paštetu dva metra od mene i izgubio je stopalo, dok smo kopali zemunice i obarali bukve”, kaže Admir.

Njega su odnijeli u ambulantna kola i odveli. Nije ga vidio sve do Danske, gdje ga je opet sreo.

Admir se prisjeća i svog bijega iz logora.

“Imao sam sreće što mi je jedan čovjek pomogao. To ne bih otkrivao. To je za mene i to će uvijek ostati kod mene. Pobjegao sam, otišao sam u Osijek. Čitavu sam Hrvatsku prešao sa njim zato što mi je čovjek pomogao. Još tri ili četiri čovjeka su tako pobjegla tako što su nam ljudi pomagali, mada nisam imao nikakve pare da mu se odužim. Čovjek je izašao u susret”, navodi Admir.

Da u Osijeku nije pronašao sreću niti bijeg od logora saznao je za 20-tak dana.

“Da li je neko dojavio da sam musliman ne znam. Mene je policija uhvatila tu. Bio sam bez dokumenata. Odveli su me u policijsku stanicu i tu sam bio brutalno pretučen. Razlog ni dan danas ne znam: da li je to što sam musliman? Nešto jeste. Kada sam pretučen izbijena su mi dva zuba. Nisam mogao stajati na nogama dva sata od pendreka. Glava mi je bila natečena. Imaju neke slike, nisu kod mene, ostale su kod njih. Oni su mene pitali hoćeš li na Goli otok? Ja sam rekao neću na Goli otok radije me vodite u zatvor ili me vratite u Bosnu”, navodi Admir.

Boravak u nehumanim uslovima

Prisjeća se da je bio u prijemnoj kancelariji u policiji, a da su mu upućivali pogrdne riječi.

“Pitali su me hoćeš li ići u zatvor. Rekao sam da neću. Ako sam nešto napravio sudite, pa ako sam kriv, kriv sam. Nisam bio gonjen krivično, ali je uslijedila odluka o izgonu iz Hrvatske. Umjesto toga oni su me odvezli u Dugo Selo kod Zagreba”, navodi Admir.

U Dugo Selo je, naglašava, doveden sa dva policajca vozom. Marica ga je čekala u Dugom Selu.

“Nisam znao ni gdje sam ni šta sam. Došao sam u neku baraku: daske na prozorima, zaključan si u sobi, jednom na dan jedeš, kupanje nije redovno. Za to svo vrijeme možda sam se tri četiri puta okupao. Za nepuna tri mjeseca. Možda bi bio i više da nas nije našao UNHCR”, priča Admir.

Kasnije je saznao da su tu boravile izbjeglice iz Vukovara.

“Izbjeglice nisu znale šta smo mi. Nas je bilo oko 40-tak. Bili su tu Srbi, Albanci, Bosanci… Oni su to nazvali kao prihvatni centar otvorenog tipa. Međutim, ja nisam bio u otvorenom tipu i ne mogu reći ono što nije. Sunce kad usija vidiš samo odsjaj između dasaka kada je dan i kada je noć. Kad hoćeš u WC moraš kucati i javiti da ideš tamo. Niko te nije pitao imaš li veš, možeš li se okupati, čime”, istakao je Topčić.

Da ima novaca tužio bi i BiH i Hrvatsku

Zanimalo nas je da li je Admir tužio Hrvatsku s obzirom da tvrdi da je tamo bio u logoru.

“Pitali ste me što nisam tužio Hrvatsku. Nemam novaca niti advokata da išta pokrenem, a rat je donio svoje da čovjek nema finansija i jedva preživljava i ovo što može. Da imam novaca sutra bih advokata uzeo i napravio tužbu”, kaže Admir, navodeći da bi osim Hrvatske tužio i BiH. Dodaje da od države nije tražio neku posebnu pomoć.

Ali, veli, niko o njima ne brine ni kao o borcima, jer je prije logora bio u vojsci kao 18-godišnjak.

“Niko ne brine gdje si, šta si, možeš li živjeti, niti može ko reći gdje si, šta si, šta ima, imaš li neke potrebe – nemaš”, navodi Admir.

Otac Ramo je, naglašava, u logoru proveo manje. On je razmijenjen sa grupom koja je iz Mostara u Zenicu došla pješice. Za razliku od Admira, njegov otac je podnio tužbu sa kolegama, bivšim logorašima i dobio presudu u svoju korist, ali smatra “da je od toga malo fajde”.

“Kao grupa su podnijeli tužbu, išli su na sud i izganjali. Daj Bože da bude od toga išta jer nema zakona o nama logorašima, pa da onda dalje pričamo. Negdje oko 50 hiljada KM mu je dosuđeno. Nikada nije naplatio. Ima oko godinu dana kako je dobio presudu. Ne znam da li će uopšte i dobiti dok god zakon ne bude riješen: ni logoraši nemaju ništa niti vojska ima išta. Zakon se prvo mora uvesti da znamo gdje smo i šta smo i zašto smo bili u logoru. Nisam ja bio za Njemačku, za Hrvatsku, ja sam bio za Bosnu. Znači za Bosnu sam bio u logoru. Niko ne ide sam u zatvor, tako nisam ni ja sam otišao u logor, ne samo ja. Bilo je dosta ljudi i dosta ljudi je možda i više pretrpilo do nas”, ističe Topčić.

Nepravda boli

Mada sada nema nekih psihičkih niti fizičkih oštećenja na svom tijelu, navodi Admir, kako se stari sve se više primjećuje i umor i “urušena psiha”.

“Ima i gorih što su prošli. Ne daj Bože nikome bez obzira koja su nacija i vjera”, navodi Topčić.

Admiru smeta različit odnos prema logorašima različitih nacija u BiH.

“Hrvati koji su bili u logoru 15 dana imaju 380 KM, a ja za 12 mjeseci imam nulu”, kaže Admir.

Iako bivši logoraš Topčić je sada nezaposlen i kako kaže, da mu žena ne radi, napustio bi Bosnu i Hercegovinu.