Krv realpolitike: Afera Srebrenica, osvjetljava dinamiku vođenja vanjske politike velikih sila koja je utjecala na sudbinu namjenjenu enklavama istočne Bosne.

  Gošća Novog dana bila je je Florence Hartmann, novinarka, književnica, bivša glasnogovornica i savjetnica tužiteljice na Međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.

Krv realpolitike: Afera Srebrenica nova je knjiga Florens Hartman koja će biti promovisana večeras u Sarajevskom ratnom teatru.

Knjiga je izazvala veliki interes javnosti tvrdnjama da je Srebrenica bila kolateralna šteta dejtonskog pregovaračkog procesa koji se odvijao daleko od očiju javnosti još od proljeća 1995. godine.

“Knjiga je bazirana na dokumentima jer je bilo teško dobiti odgovor na pitanja koja postoje 20 godina. Amerikanci uvijek kažu da treba pitati Evropu ako se nešto desilo u zaštićenim enklavama. Čekala sam dokumente i knjigu sam sastavila od citata i dokumenata“, rekla je Hartmann.

Ona je istakla da postoji mnogo pitanja, te da je 20 godina pokušavala dobiti odgovor pitajući i istraživajući najproblematičnija pitanja kako je i zašto pala Srebrenica kao zaštićena zona.

“Čitala sam dokumente američke i evropske dokumentacije. Fali još puno dokumenata i nadam se da će jednog dana biti slobodni kako bi mogli jasnije i preciznije objasniti dešavanja u Srebrenici.”

Na pitanje šta je nju predstavlja Srebrenica, Hartmann odgovara da je Srebrenica simbol vođenja realpolitike.

Srebrenica nije samo sinonim za najveći pokolj na Starom kontinentu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Srebrenica također nije samo sinonim neuspjeha velikih sila da spriječe povratak genocida u Evropi. Detaljan uvid u diplomatske procese u nedjeljama koje su prethodile tragediji otkriva da velike sile snose mnogo teži teret odgovornosti.

“Realpolitika ne mora biti negativna riječ. Tu se misli na realnu situaciju na terenu, njom se opisuje šta je diplomatija, a ona omogućava da niko ne polaže računa. Ljudski principi se zaboravljaju, jer je lako crtati mape u lijepim kancelarijama daleko od terena, zaboravivši da svaka crta ima utjecaj na život stanovnika. Srebrenica je primjer kako smo imali sve instrumente da se spriječe zločini, ali se nije desilo“, rekla je Hartmann.

Gošća jutarnjeg programa N1 televizije je rekla da SAD i Evropa nisu djelovale, a trebali su i mogli.

“Nije bila zlonamjera, a želja je bila brzo uspostavljanje mira u BiH, a da bi se to postiglo prešlo se preko nekih stvari. Srebenica je kolateralna šteta da bi Slobodan Milošević sjeo za pregovarački stol u procesu stvaranja Dejtonskog sporazuma.”

Dejtonski sporazum Hartmann opisuje kao napravljeni kompromis.

“Manevarski prostor je bio jako sužen. Odlučeno je da se ide na unutrašnje podjele. Dejtonski sporazum je trebao biti prijelazna faza, a ne trajno rješenje. Slobodan Milošević je imao najbolje analize sporazuma, rekavši da je to velika pobjeda srbijanskih političkih ciljeva uprkos ustupcima koje je Srbija morala napraviti”, istakla je Hartmann.

Kao novinarka je pratila događaje koji su prethodili ratu, kao i sami rat u Bosni i Hercegovini. U jednom intervju je izjavila: “Bez obzira što znam da neću promijeniti svijet, moje je da stavljam na papir, da istražujem, da razumijem, ne da bih rekla taj neko ne valja, nego da vidimo gdje smo pogriješili i kako da ne pogriješimo ponovo. Ne možemo vratiti mrtve, ali možemo izvući pouke da spriječimo da se to desi drugima.”

U knjizi govori i o sadašnjem predsjedniku Tribunala koji je napisao i potpisao odluku o sakrivanju ključnih dokumenata za dokazivanje uloge Srbije u genocidu u Bosni.

Florence Hartmann je prokomentarisala situaciju u vezi Vojislava Šešelja.

“Nije problem što je Šešelj pušten, već što se sudije nisu izrazile iako imaju sve dokaze.“

Haški tribunal je 2011. godine osudio na sedmodnevnu zatvorsku kaznu radi otkrivanja tajnog dogovora koji su tokom suđenja Slobodanu Miloševiću sudije Tribunala sklopile sa Srbijom i javnosti uskratili kapitalne informacije koje povezuju Srbiju s genocidom u Srebrenici.

“Haški tribunal je podržavao neke političke zahtjeve. U presudama vezanim za Srebrenicu postoji potvrda u dokumentima zapadnih država da je to genocid kojem je namjera smišljena. Zapadne države su mogle predvidjeti masovne zločine, a na osnovu toga i scenario genocida je bio moguć.”

Kazala je da je knjiga zasnovana na citatima direktnih aktera događaja nudi neumoljivu i objektivnu demonstraciju stepenu odgovornosti velikih sila, posebno Francuske, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, u genocidu koji se odvijao pred njihovim očima. Ovaj istraživački rad pokazuje kako su i zašto ove tri velike sile pregovarale o napuštanju Srebrenice i tom lakovjernom trgovinom potpomogle posljednjeg genocida dvadesetog vijeka.

Srebrenicu su prodali, Srebrenicu su napustili, Srebrenicu su izdali, Srebrenicu su žrtvovali, Srebrenicu su slomili – samo su neki vrlo jasni dijelovi knjige. 

Na pitanje da li će Zapad spoznati gdje je nastala greška Hartmann je rekla da svi težimo da se greške priznaju.

“Nisam sigurna da će se priznati javno i direktno, jer su u pitanju teške greške. To se radi na drugačiji način, kroz pomoć, kao naprimjer pomaganjem Memorijalnog centra u Potočarima“, rekla je gošća N1.

Ona je dodala da zločini počinjeni od strane i ličnosti su imenovani u haškim presudama i da je taj dio istražen.

“Jedino nije istraženo kako je moglo doći do genocida i zašto nije spriječen kako bi se održala zaštićena zona“, kazala je Hartmann.