Radio je kao domar i sipao gorivo na pumpama, a iza sebe je ostavio osam miliona dolara

Nije ih ni sam znao potrošiti, ni pokazati.

Njegov advokat Laurie Rowell kasnije je rekao da niko ne bi pomislio da je taj čovjek milioner. Kada je posljednji put došao u kancelariju, parkirao je daleko, na mjestu bez parkirnog automata, da ne bi trošio sitniš.

Njegov posinak Phillip Brown izjavio je da je Read bio vrijedan radnik, ali da niko nije imao pojma da je multimilioner.

Kako je zarađivao

Read je bio prvi u porodici koji je završio srednju školu.

Do škole je svakodnevno putovao nekoliko kilometara, dijelom pješke, dijelom autostopom.

Nakon toga je otišao u rat i služio u sjevernoj Africi, Italiji i na Pacifiku. Vratio se u Vermont pred Božić 1945.

Zatim je počeo raditi na benzinskoj pumpi, koja je bila u vlasništvu njegovog brata, i tamo ostao dvadeset pet godina. Nakon toga se zaposlio kao domar u robnoj kući JCPenney i tamo radio još sedamnaest.

Nijedan od ta dva posla nije bio dobro plaćen.

Šta je radio s onim što je zaradio

Ovdje je odgovor koji je iznenadio i njegovu porodicu.

Read je novac ulagao u dionice, i to redovno, decenijama.

Njegov prijatelj i komšija Mark Richards to je opisao ovako: ako je te sedmice zaradio pedeset dolara, vjerovatno je četrdeset uložio.

U trenutku smrti imao je udjele u najmanje 95 kompanija.

Nije ulagao velike iznose. Ulagao je male, ali stalno i vrlo dugo, pa je vrijeme uradilo ostatak.

Život koji se nije mijenjao

Ono što ga izdvaja nije zarada nego to što se njegov način života nije promijenio.

Vozio je polovni Toyotin automobil.

Sam je cijepao drva i to je radio i u devedesetim godinama.

Kaput koji je nosio bio je držan zihernadlama, jer ga nije htio zamijeniti.

Ništa od toga nije bilo nužno. Bio je izbor.

Krug koji se zatvorio

Kada je umro, ostavio je oporuku.

Četiri miliona i osamsto hiljada dolara ostavio je lokalnoj bolnici u Brattleborou.

Milion i dvjesto hiljada ostavio je gradskoj biblioteci.

To je ista ona biblioteka u koju je decenijama odlazio čitati o ulaganju, jer nije imao ni obrazovanje ni savjetnika. Novac koji je tamo naučio zaraditi vratio je mjestu gdje je to naučio.

Ostatak, oko dva miliona, ostavio je posinku, ljudima koji su se brinuli o njemu i prijateljima.

Priča se često prepričava kao savjet o ulaganju, i taj dio jeste tačan.

Ali ono što je zapravo neobično nije koliko je zaradio.

Neobično je to što je čovjek koji je imao osam miliona dolara birao da parkira dalje kako bi uštedio nekoliko novčića, i da kaput drži zihernadlama.

Do kraja života niko od onih s kojima je svakodnevno razgovarao nije znao ništa od toga.