Hana Selena Sokolović o "Draga Orhidejo": Mašta koja opstaje uprkos užasima rata

Posebno su je, kaže, dirnule reakcije publike nakon sarajevske projekcije.

"Utisci su divni. Pogotovo mi znače utisci žena koje su prilazile jučer nakon projekcije da kažu da su i one vodile svoje dnevnike. I to ne samo žene iz Bosne, nego i žene širom svijeta koje su preživjele razne druge ratove", kazala je Sokolović.

Rekonstrukcija arhive koja ne postoji

Polazna tačka za Sokolović nije bio dnevnik, već nedostatak ratnih fotografija u porodičnoj arhivi, danas rasutoj po nekoliko gradova.

"Neka moja polazna tačka je zapravo bio nedostatak ratne fotografije u našoj porodičnoj arhivi", kazala je.

Zanimalo ju je šta fotografija traume i rata znači "kao dokaz da se nešto desilo i kao dokaz osjećanju".

"Cijeli put i ideja da započnem taj projekat počela je zapravo od toga da smo htjeli da na neki način rekreiramo tu arhivu koja ne postoji", objasnila je.

Tek kroz razgovore sa sestrama Selmom i Senkom došla je do saznanja da su iz perioda njihovog izbjeglištva preživjela samo dva predmeta – jedan plišani medo i dnevnik.

Drugi ratni dnevnici koje je Selma vodila bili su dati čovjeku kako bi ih objavio, ali je kontakt s njim izgubljen, kao i sami dnevnici. Sačuvani dnevnik zbog toga je bio svojevrsno obraćanje tim izgubljenim dnevnicima.

Jedan od njih zvao se "Orhideja".

"'Orhideja' zato što se jedan od dnevnika koji je izgubljen zvao 'Orhideja' i ona započinje ovaj dnevnik na kojem smo radili tako što piše: 'Ovaj dnevnik zamjenjuje Orhideju, jer je ona trenutno kod čovjeka koji je želi objaviti'", objasnila je Sokolović.

"Običan sestrinski čin u četiri zida"

Sestra joj je dnevnik poklonila prije nego što je uopšte postojala ideja da od njega napravi umjetnički rad.

"To je bio neumjetnički, vrlo običan sestrinski čin u četiri zida. Da ti sestra nešto pokloni, da ti da nešto što je toliko intimno kao dnevnik", kazala je.

Čitanje dnevnika bilo je emotivno zahtjevno i trajalo je dugo.

"Dnevnik sam po sebi je užasno emotivan i tužan i bolan", rekla je.

Posebno ju je fascinirao način na koji je njena sestra bilježila i gradila vlastiti unutrašnji svijet.

"Ono što me je zateklo je način na koji je ona zapravo arhivirala, nesvjesno, vizualne stvari. Kako je gradila sve unutrašnje svjetove, šta je sve zapisivala", kazala je.

"Više od pola dnevnika smo ištrihovali"

Veliki dio dnevnika namjerno nije završio u filmu.

"Mi smo ištrihovali mnogo više od pola dnevnika i zapravo sam stavila akcenat na najpoetičnije dijelove", kazala je Sokolović.

Razlog je, osim filmske forme, bila i potreba da se zaštiti intimnost sadržaja.

"Htjele smo da oživimo neku univerzalnost, poetičnost i bol bez da zađemo u preveliku patetiku i nešto što bi bilo previše teško i previše tužno".

Umjesto isključivog fokusiranja na ratne strahote, željela je pokazati nešto drugo.

"Da stavimo akcenat na maštu koja opstaje u takvim okolnostima i na djevojčicu koja gradi svoj unutrašnji svijet, a ne samo na užase koji su dio te realnosti", kazala je.

Sam dnevnik nije prikazan ni u filmu ni u izložbi, jer je autorica željela sačuvati intimnost tog predmeta. Nakon završetka projekta planirano je da bude doniran Muzeju ratnog djetinjstva.

A na pitanje šta bi željela da svaki gledalac ponese sa sobom nakon filma, Sokolović je odgovorila u samo nekoliko riječi:

"Svijet jedne djevojčice".

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad