Holandski ministar odbrane u vrijeme pada Srebrenice žali zbog propuštenih prilika

Tvrdi da su njegove pokušaje zaustavili predstavnici njegove, ali i drugih država, rukovodstvo Kraljevske holandske vojske, Evropska unija i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija. Na dugu listu onih koji, prema njegovim riječima, nisu učinili dovoljno pred snagama Ratka Mladića, Voorhoeve stavlja i sebe.

Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ubistva su počinjena tokom nekoliko dana, a brojni međunarodni i domaći sudovi utvrdili su da je u Srebrenici počinjen genocid.

Holandija je uglavnom zastupala stav da nije mogla zaustaviti Mladićev napad, navodeći da su je saveznici obmanuli i da NATO nije na vrijeme pokrenuo zračne udare.

“Da su NATO-ovi avioni djelovali nekoliko dana ranije, najkasnije 10. jula, to je možda moglo promijeniti strašan ishod”, kazao je Voorhoeve, koji danas ima 80 godina.

Ali dio odgovornosti pripisuje i sebi. Kaže da rijetko prođe dan a da ne pomisli na ono što se dogodilo.

“Srebrenica nije morala pasti”, rekao je Voorhoeve za BIRN.

“Naravno, postoji samo jedan pravi krivac – čovjek koji je izdao naređenje: Mladić. Ali sve zemlje uključene u pokušaj spašavanja Srebrenice, u različitoj mjeri, snose odgovornost zbog nemara. To uključuje članice Evropske unije, Vijeće sigurnosti UN-a, a svakako i mene. Preuzeo sam zadatak da pokušam spasiti tu enklavu i nisam uspio”, rekao je.

Ratko Mladić je u Haagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH.

Institucionalna inertnost

Voorhoeve kaže da je, od trenutka kada je 1994. godine preuzeo dužnost, pokušavao ojačati kontingent u Srebrenici, poznat kao Dutchbat.

Smatrao je da rukovodstvo holandske vojske pokušava zadržati neodrživu neutralnost, umjesto da aktivno zaštiti Bošnjake koji su u Srebrenicu pobjegli tražeći sigurnost od etničkog čišćenja i zločina koje su činile srpske snage.

Uvjeren da je cijela mirovna operacija opasno loše opremljena, Voorhoeve je, kako kaže, ministre odbrane drugih članica NATO-a pitao: “Ko će nam se pridružiti? Ko će doći da nam pomogne u Srebrenici?”

“Mislio sam da bi prisustvo više zemalja, posebno većih država, predstavljalo snažnije sredstvo odvraćanja. Niko nije želio doći”, prisjetio se.

Kasniji bilateralni razgovori sa Španijom i Danskom također nisu dali rezultate, kazao je za BIRN.

Na sigurnosnoj konferenciji u Munchenu u martu 1995. godine, Voorhoeve je upozorio da postaje nemoguće garantovati sigurnost enklava u istočnoj Bosni.

Nakon što su njegova upozorenja ponovo ignorisana, napisao je tekst za International Herald Tribune u kojem je pozvao NATO da preuzme punu odgovornost za Srebrenicu. Tekst nikada nije objavljen.

“Ministar vanjskih poslova zabranio mi je da ga objavim”, rekao je Voorhoeve.

Prema njegovim riječima, tadašnji ministar vanjskih poslova Hans van Mierlo smatrao je da je upravo on odgovoran za nizozemsku politiku prema Ujedinjenim nacijama, dok je zadatak Ministarstva odbrane bio samo da tu politiku provodi.

Voorhoeve se prisjeća da je zatražio sastanak s Van Mierlom kako bi razgovarali o tom pitanju, ali tvrdi da ga je ministar vanjskih poslova praktično odbio saslušati.

Van Mierlo je preminuo 2010. godine.

“Ne radi se samo o njemu. Radilo se o čitavom ministarstvu i njegovim službenicima”, kazao je Voorhoeve.

“Moj nemar bio je u tome što ovo pitanje nisam stavio na dnevni red Vijeća ministara. Trebao sam premijeru Wimu Koku reći: ‘Naš trenutni pristup je preslab i želim novu strategiju.’ Možda bismo na kraju došli do istog zaključka, ali trebao sam barem pokušati”, tvrdi on.

Voorhoeve priznaje i da nije insistirao da nizozemski vojnici, koji su imali samo lako naoružanje, dobiju snažnije oružje.

“Ne znam da li bih uspio, ali nisam pokušao nabaviti teže naoružanje”, rekao je. “I to se može smatrati nemarom.”

Kaže da nije želio otvoreni sukob s ministrom vanjskih poslova i rukovodstvom vojske.

Žali i zbog toga što, nakon što je Mladić pokrenuo napad na Srebrenicu, nije otputovao u Zagreb kako bi razgovarao s francuskim generalom Bernardom Janvierom, komandantom snaga UN-a, već je ostao u Haagu.

Kada je enklava pala, Voorhoeve je razmišljao o ostavci. Kaže da mu je premijer Kok rekao da to ne čini “jer bi se time stvorio pogrešan utisak da je neuspjeh Holandije izazvao ovu tragediju”.

“Tvrdio je da je to bio neuspjeh UN-a”, kazao je.

Novi kritički pogled

Uprkos činjenicama koje su godinama izlazile na vidjelo i istraživanjima organizacija poput Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD), zvanični narativ uglavnom je ostao zasnovan na tvrdnji da Dutchbat nije imao mogućnost spriječiti pad Srebrenice.

Sada se, međutim, pojavljuje kritičniji pogled, i to kroz istraživanja historičara povezanih, pomalo ironično, s Ministarstvom odbrane. Njihovi nalazi objavljeni su u časopisu Militaire Spectator, povezanom s Ministarstvom.

“Unutar Ministarstva postoji strah da bi se mogli uvrijediti veterani Dutchbata”, rekao je potpukovnik Dion Landstra, jedan od istraživača.

“Ali jasno smo kazali: ovdje se ne radi o veteranima. Oni su poslani u misiju koja je bila osuđena na neuspjeh. S druge strane, kada veterani kažu: ‘Nismo mogli ništa učiniti, nije nam bilo dozvoljeno’, to jednostavno nije tačno. Ne možemo nastaviti govoriti: ‘Ovo nam se jednostavno dogodilo’”, rekao je Landstra.

“Ljudi su radije krivili UN, ali važno je da sada razgovaramo o vlastitoj odgovornosti.”

Kako vrijeme prolazi, kaže, sve je više prostora za preispitivanje vlastite uloge.

“Srebrenica nas uči da su međunarodni mandati efikasni samo kada iza njih stoje politička volja i moralna jasnoća”, rekao je Landstra. “Moramo učiti iz svojih grešaka, umjesto da zatvaramo oči pred ovom bolnom historijom.”

Isti istraživači su prošle godine objavili kritički tekst u kojem su osporili tvrdnju da je pad Srebrenice bio neizbježan, fokusirajući se na “usko i restriktivno” tumačenje mandata mirovnih snaga UN-a.

Rezolucija UN-a 836 izričito je ovlastila snage UNPROFOR-a da koriste silu u odbrani zaštićenih zona. Sila je zaista korištena u Goraždu, Bihaću i Tuzli.

Autori zaključuju da pasivnost u Srebrenici nije bila neizbježna, nego rezultat administrativne kulture koja je u upravljanju krizama davala prednost krajnjem oprezu.

Landstra kritikuje i nalaze NIOD-a iz 2002. godine.

“Izvještaj NIOD-a je u velikoj mjeri zaštitio rukovodstvo vojske”, rekao je.

“Kako je moguće da, tokom cijelog perioda u kojem je Dutchbat bio u Srebrenici, nije napravljena nova procjena rizika? Pravno je mnogo toga bilo moguće, ali je donesena odluka da se ne rasporedi teže naoružanje.”

“Veliki dio objašnjenja leži u problematičnom odnosu između strateškog nivoa u Ministarstvu i operativne stvarnosti vojske. Političko izbjegavanje rizika pretvoreno je u usko vojno tumačenje mandata, zbog čega su dostupne opcije izgledale manje realno nego što su zaista bile”, kazao je.

Da li bi teže naoružanje ili proaktivnija upotreba sile spriječili genocid, i dalje je predmet historijskih rasprava.

Ali Landstra je izričit: “Holandija nije pokazala dovoljnu spremnost da prihvati nivo rizika koji misija zaštite civila može zahtijevati. Nošenje zelene uniforme ponekad znači prihvatanje rizika koje nije moguće u potpunosti izbjeći.”

Voorhoeve kaže da više ne pokušava opravdati vlastite postupke. Želi, kaže, da se iz Srebrenice izvuku lekcije za budućnost.

“O tome razmišljam gotovo svakog dana”, rekao je za BIRN.

“Ogroman broj muškaraca i dječaka je ubijen, i to se nije smjelo dogoditi. Ove informacije iznosim kao dio pokušaja da shvatimo šta je trebalo uraditi drugačije. To je od presudne važnosti za slične situacije u drugim dijelovima svijeta.”

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad