Intervju | Senad Bašić za N1 o bolesti, karijeri i ratu: „Gledao sam u lice gladi, žeđi i smrti... Spoznao sam šta je najteže“

U velikom intervjuu za N1 otvoreno govori o periodu iza sebe, povratku glumi, cijeni „manijačke prezaposlenosti“, vremenu koje danas drugačije vrednuje i ulogama koje su obilježile njegovu karijeru. Govori i o Sarajevu u kojem je proveo rat, slikama gladi, žeđi i smrti koje nije zaboravio, te društvu koje se, više od tri decenije kasnije, i dalje suočava s naslijeđem rata.

"Trebalo mi je bolovanje"

Svaki razgovor volim početi jednostavnim pitanjem – kako ste? Ali Vas danas želim pitati: kako ste, istinski?

Istinski, danas sam baš dobro.

Dugo Vas nije bilo pred publikom. Šta Vam je u toj pauzi bilo najteže?

U pravu ste, dugo nisam bio pred publikom, gotovo dvije godine. Moja generacija je učena da je glumcima najteže kad nemaju angažmane i ne izlaze pred publiku. Gotovo čitavu svoju glumačku karijeru bio sam vođen tom maksimom. Tek poslije ovog mog dvogodišnjeg odsustva sa scene shvatio sam da je to besmislena laž. Znao sam raditi po 16 sati dnevno: akademija, teatar, film, televizija i sve druge nemale obaveze vezane za te djelatnosti. Plus obaveze i odgovornosti prema porodici, roditeljima... Spoznajem da je od nezaposlenosti gora manijačka prezaposlenost. I onda dođe burnout.

Prošli ste kroz hemoterapiju, imunoterapiju i probleme s glasnicama. Je li u nekom trenutku postojao stvarni strah da se možda nećete vratiti glumi onako kako ste željeli?

Trebalo mi je bolovanje od devet mjeseci. Tokom bolovanja vidio sam stvari unaprijed i unatrag. Suštinski sam razumio maksimu: „Požuri polako.“ Što se straha tiče, on se najbolje odagna vjerom i nadom.

Nedavno ste rekli da Vas bolest nije promijenila. Ali je li promijenila Vaš odnos prema vremenu? Postoji li danas nešto na šta više jednostavno ne želite trošiti ni vrijeme ni energiju?

Upravo sam rekao: „Požuri polako.“ Poslije pretjerane prezaposlenosti i golemih angažmana svaki čovjek mora uzeti kvalitetan odmor. Abnormalno prekovremeni rad može prekinuti čovjeka. Od toga se može stradati. S druge strane, nisam čuo da je ikoga prekinula i dovela u životnu opasnost besposlica. Nisam čuo da je besposličarenje ikoga prekinulo. Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati spavanja je idealna forma. Šesnaest sati rada dnevno svojstveno je robu, i to u bilo kojem zanimanju ili pozivu. Vrijeme je energija.

O karijeri

Beranže u „Nosorogu“, Prokupio u „Ljubovnicima“, Hasan u „Dervišu i smrti“ – govorili ste da su Vam neke od tih uloga čak ulazile u snove. Šta glumac mora pronaći u liku da ga taj lik ne napusti ni kada se ugase svjetla pozornice?

Uloge koje ste naveli igrao sam u teatru i drage su mi. Ima ih još... U nekom ranijem intervjuu sam govorio da bi me osjećaj ili slika iz sna znali probuditi, otključavajući mi važne stvari za određeni lik ili ulogu. Imaginacija se hrani i javom i snom. Glumci često probaju svoje uloge sanjajući budni. I gluma sama je san o strasti. I teatar je san o strasti. Imaginacija je čudo. Ona može biti lijepa, ali također može biti i užasno jeziva. I jednu i drugu moramo učiniti publici prihvatljivom. Lik zaživi u glumcu kada u svakoj stvarnoživotnoj situaciji može da reaguje i djeluje iz tog lika. Profesionalni glumci to čine samo u mjestu i vremenu određenom za igru: teatar, filmski ili TV set, novi mediji... Glumci amateri to čine na svakom mogućem mjestu, u svakoj prilici ili vremenu, gotovo uvijek zabave radi.

A onda se dogodio Faruk Fazlinović. Je li Vam ikada bilo neobično da publika među stotinjak uloga upravo jednog čovjeka iz televizijske komedije toliko snažno veže uz Senada Bašića? Je li Vam to ikada zasmetalo?

Dugo sam se opirao televizijskim igranim programima. Vjerovao sam da je moguće živjeti pristojno od teatra i filma. Onda se desila ekspanzija nezavisnih televizija i digitalnih platformi. Eksplozija interneta. HBO je postavio temelje kvalitetnih televizijskih igranih programa, dajući svu slobodu autorima i izvođačima, u vjeri da kvalitetni igrani programi, bez marketinga, mogu postići gledanost i uspjeh. Bili su u pravu. Na poziv tadašnjeg direktora FTV-a, Jasmina Durakovića, da pokušamo napraviti kvalitetan sitcom i Jasminove osnovne postavke autorskog, izvođačkog i producentskog tima, uspjeli smo i desilo se ovo što je svima poznato.

Šta vam ima biti neobično kad je u pitanju masovni medij. Jednu epizodu gleda milion ljudi, a, recimo, Kamerni teatar ima 160 sjedišta. U zadnjih desetak godina eksplozija digitalne eksploatacije je enormna: digitalne platforme, VOD, streaming, on demand, digitalni kanali... Sam podatak, na zvaničnom YouTube kanalu FIST Produkcije, da je evidentirano 3.500.000.000 (tri i po milijarde) pregleda za njihove programe govori nam sve sam za sebe. Ono što mi smeta je nepostojanje kolektivne organizacije za ostvarivanje izvođačkih prava glumaca i glumica po ugledu na zemlje regije i Evropske unije. Smeta mi što se Direktiva EU 2019/790 o autorskim i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu (DSM Direktiva) ne provodi kroz Institut za intelektualno vlasništvo BiH i druge nadležne institucije. Posebno izdvajam iz DSM Direktive članove 18–23, jer ti članovi uređuju ekonomski položaj autora i izvođača u digitalnom okruženju eksploatacije audiovizuelnih (AV) djela.

O novim projektima i mladim glumcima

Kada danas gledate mlade glumce kojima predajete, prepoznajete li kod njih onu istu glad koju ste Vi imali na početku ili se promijenilo i vrijeme i razlog zbog kojeg mladi ljudi žele biti glumci?

„Sve nas nosi isti žar. Naša su vesla gitare...“, pjeva Jure Stublić. Naša vesla su osjećaji, misli, tijelo, Weltanschauung...

Vratili ste se Čehovljevim „Galebom“. Rekli ste da ta uloga rezonira s Vašim godinama, unutrašnjim stanjem i iskustvima. Šta je Senad Bašić iz 2026. pronašao u tom liku što možda Senad Bašić od prije 20 godina ne bi mogao pronaći?

„I u šezdesetim godinama čovjek hoće da živi! I, što je sasvim razumljivo, meni se tek sad živi.“ Te replike iz Čehovljevog „Galeba“, koje izgovara Petar Nikolajevič Sorin, rezoniraju s mojim godinama i s mojim sopstvom.

Šta dolazi poslije „Galeba“? Postoji li danas uloga ili projekat za koji Senad Bašić kaže: „Ovo još moram odigrati“?

Nekad najbolje i najljepše uloge porodi utroba vremena. Ne očekujem, ne želim i ne planiram – prosto neka stvari idu svojim tokom.

O politici u BiH

Dok mi danas razgovaramo o umjetnosti i budućnosti, u Beogradu je nedavno održan oproštaj od Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid i ratne zločine, a ponovo gledamo njegovo veličanje i odavanje počasti. Kada gledate takve slike, imate li osjećaj da smo se mi uopće pomjerili iz devedesetih?

Ja sam proveo rat u Sarajevu sa svojom porodicom. U strahovitoj opsadi Grada. Gledao sam u lice gladi, u lice žeđi, u lice smrti... Ko to nije doživio i nije vidio taj orkan ljudskog ludila, može samo baljezgati o tome. Jedni su napadali Grad, a drugi su branili Grad. Oni koji su napadali Grad činili su monstruozne i masovne zločine. Ovi koji su branili Grad nisu činili masovne zločine. Svjedok sam.

Šta Vam je opasnije – to što političari i danas koriste rat ili to što postoji publika koja takvu politiku i dalje želi slušati?

Rat je produžena ruka neuspjele diplomatije i politike. Rat je oružano vođenje politike. U miru se 70% industrije i radnih mjesta odnosi na namjensku proizvodnju. Mir se bavi nabavkom i proizvodnjom novog oružja i remontom neupotrebljenog oružja. Mir je stanje u kojem se sprema rat. Odbrambeni rat. Zato postoje ministarstva odbrane. Nijedna vlada nema ministarstvo napada. Kad bukne rat, odbrana se pretvara u napad. Napad postaje najbolja odbrana. Uglavnom svi zakoni, pravila, Ženevska konvencija, nestaju u ludilu rata. Pobjednici donose pravdu i sude ratnim zločincima. Ja sam učio da ratovi mogu biti pravedni i nepravedni, odbrambeni i osvajački. U našem prošlom ratu pobijedio je NATO i sudio je ratnim zločincima u Hagu. Pravedno.

Da danas pred Vama sjedi dvadesetogodišnjak koji rat nije doživio, ali svakodnevno sluša o njemu – šta biste mu rekli: kako da ne naslijedi naše ratove?

Rata mora biti. Trebalo bi otpustiti 70% radnika, globalno, koji rade u namjenskoj industriji, da rata ne bude. Trebalo bi dilitirati genocidni Homerov ep „Ilijadu“, da rata ne bude. Da li iko može zamisliti da se ukinu te dvije stvari, kakav haos i anarhija bi nastupili, da rata ne bude...

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad