Na današnji dan izvršena je reintegracija jednog od najvećih sarajevskih naselja - Grbavice, koja je pod okupacijom agresora bile pune četiri godine. Tokom agresije na BiH u naselju Grbavica počinjeni su jedni od najstrašnijih zločina tokom opsade Sarajeva. Iz tog perioda ostao je zapamćen zločinac Veselin Vlahović Batko, kojeg je Sud Bosne i Hercegovine krajem marta 2013. godine osudio na 45 godina zatvora zbog zločina koje je počinio na Grbavici nad svim ljudima koji su mu se pokušali suprotstaviti na bilo koji način. Kao svjedok na njegovom suđenju pojavila se ugledna sarajevska novinarka Edina Kamenica, kako bi potvrdila autentičnost svojih tekstova o zločinima počinjenim na Grbavici. Upravo, tekst čiji sadržaj prenosimo u cjelosti, za rubriku "Život je čudo", na portalu Interview, piše Edina Kamenica, koja je i sama bila mještanin Kovačića u to doba, a i prije suđenja Vlahoviću, srela se na svojim vratima s njim, oči u oči.

Ratni zločini na Grbavici, Vracama i u Kovačićima uticali su i na haške presude Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Momčilu Krajišniku, Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću…, ali simbol zla koje se tokom okupacije Sarajeva sručilo na ovaj dio grada bez imalo sumnje je Veselin Vlahović Batko…Ovo je samo kap u okeanu priče o tom vremenu i o tom ratnom zločincu…

Prvih dana oktobra 1992. godine Oslobođenje je objavilo „nepotpuni spisak protjeranih lica sa Grbavice dana 30. 9.1992.“

Već sam pogled na 261 ime odmah me vraća u rano prijepodne tog dana kada je u naš haustor utrčao vojnik Vojske Republike Srpske, i, kako je baš mene prvu susreo, rekao je da svi muslimani i Hrvati, ako ih ima, treba da se u 11 sati nađu na uglu Beogradske ulice, danas Emerika Bluma.

Nisu se vratili…

Proteklih dana je nekoliko omanjih grupa mojih komšija, s uzdignutim bijelim platnom što je štrčalo iznad njihovih glava, išlo prema mostu Vrbanja, pa smo i mi spakovale torbe, no, i pored toga, obje smo najednom bile sleđene, usporenih pokreta. Dok se oblačila, mama je plačući trčala iz jedne u drugu sobu. Ja sam bila kao automat. Znala sam da je i u dubini maminih misli, kao i u mojim, bilo pitanje: Gdje ćemo mi zapravo završiti?

Uskoro smo se našle na zbornom mjestu. Bilo nas je pedesetak, ali neprekidno su novi ljudi pristizali. Niko ništa nije glasno progovarao. Gledala sam starog komšiju u dugom zimskom kaputu kako sa suprugom drže svako po jednu stranu motke, na koju su objesili cekere, kese. Gledala sam dječaka S. koji je u ruci nosio ogromni kavez sa pticom, a ptica nije prestajala da kriješti. Gledala sam neke zajapurene nepoznate žene, koje su samo uzdisale. Jedna je jecala. Noć ranije su odveli i njenog sina sa još dvadesetak drugih muškaraca iz Ohridske… Nisu se vratili.

Šta se ovo dešava?

A, ni pet- šest metara od te tužne gomile sjedila je pod crvenom improvizovanom tendom, u fotelji kakvih je bilo puno u tom dijelu ulice, crvenokosa komšinica. Na zidu iza nje je pisalo SAO Romanija. Njen smijeh i njeno dobacivanje još zveči u mojim ušima: “Vidi je na šta liči, pokazivala je na zajapurenu ženu s dvije različite cipele. Vidi mu šešira, g o s p o d i n! Vidi onu što je spretna…”

Žena na koju se to odnosilo, pokušavala je grozničavo strpati u vreću ko zna šta, ali vreća se stalno prevrtala, i stvari bi poispadale… Uskoro smo bili okruženi naoružanim vojnicima.

Šta se ovo dešava, pokušavala sam mami pokazati nasmiješeno lice, poručiti joj da se ne plašim, da se ne plaši. Mama je jedva pomicala usne, molila se. Dva sata smo tako čekali, a onda se začu glas, pustite ih…Trnovskom smo izašli na Zagrebačku, i krenuli prema mostu.. Poslije sam saznala da su se dvije struje borile: jedni su nas htjeli opljačkati, kao što se desilo onima koji su prelazili mostić kod Bristola, a drugi im to nisu dozvolili.

“Cijeli život u dvije torbe”

Kalemova je potom postala novi naš dom, a dobri dajdža i dobra dajdžinca već su u svoj stan primili izbjeglice s Otesa i iz Urijan-dedine.

Mama nije prestajala brisati suze iako je bila svjesna da smo mi sretne.Toliko je mrtvih komšija ostalo na drugoj strani Miljacke, toliko smo krikova i pucnjeva čuli, toliko strahova nas je ubijalo svakog trenutka. Osjetila sam potrebu da nekom javim, živa sam, i rukom sam napisala dvadesetak rečenica. Rodica Dinka je radila u ŽTO-u, u čijoj zgradi je tada bila redakcija Oslobođenja, i odnijela je pisamce Arini Šarac. Razumjela sam odluku urednice Gordane Knežević da ga objave.Tako je 14. oktobra 1992. godine izašao moj prvi ratni tekst o Grbavici pod naslovom ‘Cijeli život u dvije torbe’.

Bili smo užasnuti

Svašta se poslije u mome životu dešavalo, selidba, operacija, i nakon oporavka dolazim u redakciju. Gordana mi daje zadatak, da napišem seriju priča o silovanju žena. Prvi od 15 nastavaka je objavljen trećeg maja 1993. godine. Pokušala sam taj dosije cijelog pročitati ovih dana, ali sam zastala već na samome početku, kod svjedočenja dr. Zuhre Dizdarević. Nije mi rekla tačan broj silovanih žena koje su se dotad javile na Ginekološko-akušersku kliniku Koševo.

“Broj je toliki da potvrđuje postojanje problema”, istakla je.

Iz drugih izvora sam saznala da su se četiri žene porodile. Doktoricu je posebno potresla sudbina nekoliko pacijentkinja kojima je u oktobru ’92. urađen abortus. Bile su to djevojčice iz sela nadomak Sarajeva, prognane u logor. Po cijeli dan bi bile zatvorene u baraci, a u sumrak su ih Karadžićevi vojnici vodili u svoje odaje…

Jednu ženu dr. Dizdarević nikako nije mogla zaboraviti. Razmijenjena je sa Grbavice.

“Na rukama su je, zapravo, donijeli, muž i sin. Svi smo bili užasnuti .Pred nama je stajala gomila mesa, kome je teško bilo odrediti ljudsko obličje. Nakon silovanja toliko su je tukli da je svaki dio njenog tijela bio podliven krvlju. Nismo, nažalost, mogli pomoći ovoj šezdesetogodišnjakinji, izdahnula je u velikim mukama”, rekla je dr. Dizdarević.

Tihi nestanci

Razgovarajući sa onima koji su prebjegli iz dijela grada, kojeg su bile okupirale srpske vojne i političke snage u kojem sam i ja dotad živjela, a i koristeći podatke Državne komisije za prikupljanje ratnih zločina, primijetila sam da su mnogi pominjali odvođenje iz domova bračnih parova. Tako nastaje drugi ratni serijal ‘Tihi nestanci sa Grbavice i Vraca’.

Prvi od 11 tekstova bio je posvećen inženjeru, bivšem uposleniku Vojnog vazduhoplovnog zavoda u Rajlovcu. Naime, kako kod nas sedmicama već nisu radili telefoni, krenuli smo komšija R. i ja kod njegove rodice u Zagrebačku. Uzaludno smo zvonili. Tada je otškrinuo prozor nepoznati čovjek, ponudivši nam da od njega telefoniramo. Ispričao nam je, supruzi i dvoje male djece je pomogao da pređu preko mosta Vrbanja, a kad se vratio po torbe, vojnici su ga zaustavili…

Nakon što sam istjerana iz svoga doma, potražila sam njegovu suprugu, i saznala da je ovaj plemeniti čovjek mrtav. Rekonstrukcijom datuma do kojih je ona došla preko poruka Crvenog krsta, i preko nekih privatnih veza, zaključili smo da je ubijen malo iza našeg boravka u njegovom stanu. Žena mi je na kraju rekla da ne može sebi oprostiti što je toliko dugo obijala pragove zvaničnih institucija pokušavajući da muža razmijeni zakonski…

Zejnina priča

Razgovarala sam i sa Zejnom Baljak, majkom Jasmine Trnka (32), koje su stanovale blizu. Kada od kćerke neko vrijeme nije bilo glasa, majka je skupila hrabrost i iz Lenjinove krenula u Ulicu I.G. Kovačića, kod Kuće odžačara.

“Uđoh u prizemlje kćerkine kuće i pođoh na prvi sprat. Garež svuda okolo mene. Zidovi čitavi. Od granate ovo nije. Ispreturane, izgorjele stvari. Vidim, sudoper nagnut, kao da je iščupan. Neka me nelagoda odjednom obuze, te strčah niz stepenica”, pričala mi je Zejna, koja je sa suprugom malo kasnije protjerana u drugi dio grada.

Bolje što tada nije napravila još dva-tri koraka, jer bi vidjela, Smrt, ostatke kćerke i roditelja njenog muža. Kćerka je bila trudna.

Među ‘nestalim’ su bili i bračni parovi Azra i Džemal Gološ, kao i Šerif i Nadža Koristović.

Džemal je do rata bio upravnik carine na Aerodromu, a Šerif inženjer elektrotehnike, bivši direktor PTT Inženjeringa, iz čijih će ruku Satiš Nambijar primiti ključeve zdanja u kojem su tada smješteni unproforci. Njegov brat Esad mi je pričao o brojnim pokušajima da sazna šta im se desilo.

“Moj je brat bio i član šahovske ekipe Bosna, pa me jedno vrijeme držala nada da bi Evropska šahovska federacija mogla učiniti pritisak na agresora…Postojao je i svjedok njihovog odvođenja, koji je 4. jula rano ujutro vidio dva golfa pred zgradom. U jedan su uvedeni Gološevi a u drugi Koristovići. Za volanom i u pratnji bili su naoružani vojnici”, pričao mi je Esad koji je, inače, zahvaljujući privatnoj vezi dogovorio da unproforci po njegove dođu 5. jula. Neko je bio brži.

Spremite se, idete odmah!

Četrnaestog juna iz ulice Marjana Baruna br. 29 odvedeni su i bračni par Sabaha i Hajrudin Husanović.

Kada su vojnici VRS upali u njihovo stubište, bili su kod komšije Mustafe Zele, a s njima je bio i komšija Zvonko Bodulović. Čim su pogledali Zvonkinu ličnu kartu rekli su mu da pođe sa njima. Jedan od trojice vojnika je držao u ruci papir.

Ko je ovdje Mustafa Zele? Zele se javio. Spremite se, idete, odmah! Vojnik se okrenuo Husanoviću: ’A, kako se ti zoveš, šta radiš?’ Muzičar sam, odgovorio je Husanović, član orkestra RTV BiH. ‘Spremi se i ti!’ Sabaha je zaplakala, a očito, glavni među trojicom, okrenu se Sabahi: ’Za pola sata ćemo doći i po tebe.’ Tako je i bilo.

Došli su i po Olgu Čokić iz Kovačića, i po Josipa Jukića.

“Šta se desilo Joji?”

Pamtim riječi Josipove majke, koja tada još nije znala šta se desilo njenom Joji.

“Ne ulazi mi u glavu zašto su ga odveli. Radio je u Drugoj vojnoj oblasti kao mehaničar za vezu, na poslu je bio cijenjen, pred rat su mu nudili doškolovavanje, i stan…”

Josipov brat Anto je prekide: “…zato što je Hrvat, eto zašto…”

“Jedino to, ali on nije imao ni oružja”, žena nastavlja…

Anto se odmah nakon prelaska u drugi dio grada priključio TO:

“Očekivao sam da ćemo brzo ući u Grbavicu, i tražio sam da budem na liniji prema njoj. Onda shvatih da borbe za Grbavicu nema”, pričao mi je razočarani Anto.

Dolaze “šešeljevci”

Ništa se nije znalo ni za sudbinu Ivana Bezeka, i to još od 29. septembra 1992., (noć uoči našeg protjerivanja), kao i za 20-tak drugih muškaraca sa Vraca koji su u sumrak odvedeni da ‘istovaraju balvane’.

Čitavu noć oka ne sklopismo, i u šest ujutro svi mi kojima je neko odveden okupismo se u štabu. Major Furtula tvrdi da ništa ne zna. Nesporazum je u pitanju. U to se pored nas zaustavi crveni golf, a iz njega izađe mladić u civilu i Furtuli pruži papir. Stajala sam blizu, i vidjeh da samo nešto malo piše.

Furtula savi papir, i okrenu se prema nama: “Imate pola sata da se spremite. Šešeljevci dolaze na naše mjesto i niko vam više ne garantuje bezbjednost”. Uglas povikasno da nigdje ne idemo bez naših ljudi, a Furtula, koji sada ipak zna šta je bilo sa njima, reče da su odvedeni u Lukavicu, na razmjenu: “Bolje vam je da i sami idete. Dva puta je to ponovio. Kada smo prešli most, na ovoj strani niko nije znao za tu razmjenu”, kazivala mi je jedna žena.

Pisala sam i o odvođenju više članova porodice Gojak, i o nestanku Ise Koraća, čija majka Emina je svjedočila:

“Istog trenutka jedan od te desetorice koji bahnuše u naš stan okrenu se Isi, i zgrabi ga za ruku. Moj sin se skupio, dođe mi kao da je dijete. Ode, ni ne okrenu se. Hoću da im se pod noge bacim, ali ni pomaći se ne mogu”, pričala je Emina.

Zabilježila sam i kazivanje Hanife Hazrolaj o odvođenju njenog supruga Sadika. Mjesec kasnije opet su upali u njihovu kuću, tražili zlato. Hanifa i njena svekrva su uzaludno govorile da su im neki prije sve već odnijeli.

“Čizmama su nas po glavi udarali, počeše sve da razbijaju po kući, stolice su bacali sve dok se ne bi rastavile”.

Mrak mi vid ispio

Tuga se zavukla i u porodicu Benderovih. Šestorica su njima došla po mraku, pa pravo na sina Skendera (33).

“Skendo moj dobro ne čuje, aparat je uvijek nosio, a oni ga udaraju po glavi, palicama. Padnem pred jednog od njih, on me odgurnu, drugi mi strže mendžuše, treći skide prstenje. Potrpaše nas u džip, muža i mene u jednu baraku, a sina u drugu. U zoru odvedoše i muža. Ostala sam sve do noći kada u taj prostor ubaciše još trojicu ljudi. Mrak mi vid ispio, ne mogu znati jesu li mladi ili stari. Samo su jaukali. Tri puta su ih odvodili i dovodili. Nagnem se prema najbližem, pitam, odakle je, a on kaže:Poviše Željinog stadiona. Odvedoše ih u zoru, a mene kasnije pustiše kući”,  pričala je Elmaza.

Te noći nije u svojoj kući prenoćila. Došao je po nju komšija, s kojim se Benderovi nisu dotad dobro ni poznavali, dao joj da jede, skuhao kafu. Sutradan, kada su joj vojnici naredili da ide ‘svome Aliji’, htjela je komšiji ostaviti ključeve od kuće.

“Ali on neće, kaže, ko zna šta će se i sa njim, iako je Srbin, desiti. Ko svojoj majci ti kažem, rekao mi je, kuću ću ti pričuvati koliko mognem”, pričala mi je Elmaza.

Sedmog jula ’92., oko 17 sati, dok su bili u stanu komšije, vojnici u bijelom golfu su došli i po Zijadu i Fahrudina Šeremeta.

“Gdje hoćete da vas vodim”, kažu svjedoci da je taj za volanom pokušao biti duhovit.

Nakon što se njihove komšije nisu vratile, sedam stanara ove zgrade je potpisalo zahtjev za prelazak u drugi dio grada odričući se i prava na stan i na sve u njemu…

Zašto smo ginuli?

Prema evidenciji Instituta za nestale BiH, ukupno je na području Grbavice, Kovačića i Vraca nestalo 255 osoba. Za 47 njih se još traga.

Emza Fazlić, portparol, nedavno napominje da je broj ubijenih na tom području, računajući i one koji nisu bili ‘nestali’, nepoznat.

No, vratimo se u 1996. godinu.

Januar je. Gledam tv reportažu. Kamera ZDF-a klizi Zagrebačkom ulicom, koja se nimalo ne razlikuje od neke iz ‘oslobođenog’ Vukovara. Cijelo naselje liči na sablasni grad. Sav pomjeren iz temelja. Probušen. Spržen. Novinarka njemačke TV kuće govori da su svi s kojima je kontaktirala, i vojnici, i civili, umorni, mršavi, gladni. Nikome nije više do pucanja. Ali, niko ne želi da živi u „Alijinoj državi“.

U prvom planu su dvojica momaka u uniformama. Onaj koji se predstavlja kao Nebojša Dodik kaže da bi ovdje ostao ‘kada bi svaku srpsku porodicu čuvao makar po jedan NATO-ovac’. Naglašava da su njegovi iz jedinice bijesni zbog Daytona. Zašto smo ginuli, pitaju se.

Milenko Marković opet govori da on nije za Hag, ‘ali ako bi ostao, neće da im padne u šake’. Njegova supruga je rezignirana, zna samo da će ići, ne zna gdje.

Kamera je još u Zagrebačkoj, u kojoj su brda smeća. Vidimo kamion pun stvari, s dvoje u njemu. Kažu, moraju ići. Ne objašnjavaju zašto. Sele u Crnu Goru.

“Čak ni u Srbiju nas nisu htjeli”,  gnjevan je muškarac.

Tih se dana samo čulo kuckanje i lomljava

U martu iste godine, prije spajanja tog dijela grada sa Sarajevom, na konferenciji za štampu, a to bilježi moj kolega Antonio Prlenda, Aleksandar Ivanko, portparol UN, kaže da je na Grbavici zapaljen ‘manji broj kuća’ (!), te da će UN ‘pokušati da uvjeri lokalne vlasti da zaustave to što se na Grbavici radi’.

Ivanko nema saznanja o onome što je vidio ostatak grada, da su na Grbavici gorjele obje škole. Ne zna ni to što je procurilo brzinom svjetlosti da su škole zapalila djeca tako što su posula benzin po učionicama, iz kojih su iznijete klupe, stolovi, iščupani prozori, vrata.

Tih dana, sa svih strana Grbavice samo se čulo neko kuckanje,lomljava. Sve iz stanova je preseljavano.

Jedan od očevidaca je pričao da ga je prizor sa mališanima koji nose kantice benzina, dotukao. Bilo mu je teže nego kada mu je došao komšija i ponovo ga pitao, ide li i on. Ne, ostajem, odgovorio je. Ubrzo su u njegov stan upala dvojica vojnika s komšijom i počeli otšarafljivati radijator. Ali, to mi treba, povikao je prestravljeni čovjek. Treba i nama, mirno je uzvratio komšija. Obojica su bili Srbi. I, u tom metežu, u toj hrpi izbušenih, raščerupanih, ogoljelih zgrada,Grbavica je 19. marta ’96. reintegraciju dočekala kao napola usmrćeno tijelo.

‘Batko, krvolok koji se bojao pauka’

A ja sam nastavila pisati o ratnim zločinima u tom dijelu grada. Nije bilo teško primijetiti da je u svim pričama o zlu najčešće spominjan Veselin Vlahović Batko. Počinjem prikupljati podatke o njemu i o njegovim žrtvama. Nastaje novi serijal ‘Batko, krvolok koji se bojao pauka’, u 14 nastavaka. Kako je Vlahović od 1987. godine bio bokser pero-lake kategorije u BK Željezničar, potražila sam i njegovog trenera Almedina Fetahovića, i zamolila ga da mi donese Vlahovićeve fotografije.

Čim mi je pogled pao na jednu od njih, ukočila sam se. Fetahović me je začuđeno gledao.

Vratila sam se u onaj dan kada su dvojica vojnika zalupala na naša vrata. Jedan je odjurio na sprat iznad, drugi je stajao pored nas tri, komšinice M., koja je bila u crnini, moje mame i mene. Dugo je zurio u pločicu na našim vratima, i, odjednom se okrenu: “Ima li ovdje Turaka?” Teta M. me zagrli i panično poče ponavljati, ‘mi se svi volimo, mi smo se uvijek voljeli…’ U tom trenutku vojnik što je produžio gore se vraća, i počinje vuči tog što stoji pored nas. Ovaj se opire. Osjetim drhtaj svoje mame. Komšinica me čvrsto steže uza se. Drugi vojnik ga nekako ipak odvuče niz stepenice, a on se okreće prema nama, klima glavom: “I treba da se volite, i treba…!”

Bio je to Veselin Vlahović.

Sve ima svoje pravo mjesto

Počinju se nizati godine krhkog mira. Nerijetko sam pitala, pišući tekstove o Grbavici, gdje li je sada Vlahović, a kantonalni tužilac Mustafa Bisić me je 2000. godine obradovao.

Od Haškog tribunala je dobio „pečat“, i on uveliko već vodi istragu o osumnjičenom ratnom zločincu. Uskoro podgorički Monitor objavljuje informaciju o tome da se Vlahović nalazi na 3,5 godišnjem odsluženju kazne u KPZ Spužu, zbog krađe automobila i prevare. Počinje pravna bitka za njegovo izručenje Sarajevu.

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović i premijer Filip Vujanović borave u BiH i potvrđuju ‘da će Crna Gora predati Hagu sve osumnjičene za ratne zločine’. Nakon raznih ‘ping-pong’ loptica Husein Živalj, zamjenik ministra inostranih poslova BiH, saopštava da je zahtjev za ekstradiciju uručen. Prethodno je predstavnik UN za BiH Jacques Paul Klein zamoljen da posreduje, ali on je, navodno, zahtjev predao, umjesto CG, u MIP SRJ. (Tamo su ovo negirali.) Polovinom decembra istražni sudija Višeg suda u Podgorici Zoran Živković kaže da izručenja BiH neće biti, „mi smo o tome već odlučili. Ustav SRJ to ne dopušta, pošto je riječ o državljaninu Crne Gore.“ Živković najavljuje suđenje Vlahoviću u Podgorici. Na moje pitanje kako će doći do svjedoka, odgovara da je to tehnički problem.

Dvadesetog januara 2001. godine, Crna Gora odbija Vlahovićevu ekstradiciju. Živković traži način da u BiH ispituje svjedoke. Bisić ostaje pri stavu da je istraga u Sarajevu oko Vlahovića detaljno provedena, te je podgorička suvišna. U BiH, (naši odnosi otopljavaju!), opet dolazi Đukanović. Nataša Zimonjić Čengić, majka Gorana, jedne od Vlahovićevih žrtava, zatražila je susret sa njim. Đukanović joj se izvinuo, „zgusnuti su mu termini“. Nataša je bila pripremila da mu pokloni dvije slike, Goranovu, i svoje sestre Ksenije, u narodnoj nošnji, koju je Zimonjićkama darovala rodica njihove bake, crnogorska princeza Jelena, kasnije, talijanska kraljica.N ošnja je poklonjena crnogorskom muzeju.

“Sve ima svoje pravo mjesto”, piše Nataša u pismu predsjedniku Crne Gore.

Batko konačno u BiH

BiH iznova uzaludno traži izručenje Vlahovića, pa još jednom.

Amir Jaganjac, predsjednik Kantonalnog suda Sarajevo, na tvrdnje da su u sarajevskim spisima predatim Podgorici svjedoci s inicijalima, te da je to prepreka izručenju, kaže:

“Kada ima dobre volje, izručenje se vrši i faksom.”

Na Natašino pismo, Đukanović joj odgovara da će pratiti ‘šta se dešava oko slučaja Vlahović’.

Haška tužiteljica Carla del Ponte dolazi u Sarajevo, i podržava Bisića: Suđenje se vrši tamo gdje je zločin izvršen!

Osamnaestog juna 2001. godine Vlahović „preskače“ zatvorski zid i bježi. Dva dana kasnije petorica stražara odlaze u pritvor, a mjesec dana kasnije su pušteni.

Krajem godine tužilac Bisić najavljuje pisanje optužnice protiv Vlahovića, s 64 krivična djela. Dvije godine kasnije iznenađenje! Nema suđenja Batku u odsustvu! Prema novom Krivičnom zakonu FBiH, optužnica protiv lica u bjekstvu se ne može podići bez uzimanja izjave optuženog… Iste te, 2003. godine, ne zadovoljivši kriterije Visokog sudačkog i tužilačkog vijeća („nije pažljivo slušao postavljena pitanja“), Bisić prestaje biti tužilac iako Amnesty International navodi da je od svih tužilaštava na području ex- SFRJ, jedino sarajevsko na čelu s Bisićem bilo okrenuto istraživanju ratnih zločina.

Drugog marta 2010. godine iz Španije stiže vijest da je Vlahović uhapšen u policijskom obračunu s međunarodnom mafijom. Zatražili su ga BiH, Srbija i Crna Gora, a Vlada Kraljevine Španije 26. jula odlučuje da se izruči BiH.Tačno mjesec dana kasnije, u 20.15 minuta avion s osumnjičenim ratnim zločincem slijeće na sarajevski aerodrom.Bila sam u dežuri, pa sam htjela-ne htjela i o tome napisala tekst.

Čitanjem „najopsežnije optužnice“, kako ju je nazvalo Tužilaštvo BiH, (66 tačaka, 112 svjedoka),29. aprila 2011. godine, započelo je suđenje Vlahoviću za zločine počinjene na području sarajevskih naselja Kovačići, Vraca, Grbavica. Prvostepena presuda mu je izrečena 29. marta 2013. Ratni zločinac je osuđen na 45 godina zatvora. Vlahović je proglašen krivim za najmanje 30 ubistava, desetine silovanja, premlaćivanje, maltretiranje,pljačku…Sudija Zoran Božić je čitao presudu više od sat i po.

Godinu kasnije, 18. juna 2014., kazna mu je, zbog nedostatka dokaza, umanjena na 42 godine.

“Dokaza je bilo, a i prvobitna kazna, mala je u odnosu na brojnost i težinu zločina”,  rekao je tužitelj Behaija Krnjić.

Svjedočila sam na sudu

I ja sam dobila poziv od Tužilaštva da budem svjedok, jer je 29 od nekoliko stotina mojih tekstova o Vlahoviću napisanih u 20 godina uvršteno u dokazni materijal. Mjesecima prije sam, do loma ramena, pratila suđenje. Na jednom od tih ročišta, tek što je kročio u salu, Vlahović mi je opsovao majku, što je čula i kolegica s BIRN-a. Reagovao je tužilac Krnjić, ja sam napisala protestno pismo Sudu.

Bilo je mučno svjedočiti. Vlahovićevi advokati su dali sve od sebe kako bi uvjerili Sud da sam ja o njemu pisala izmišljotine. I Vlahović mi je postavljao pitanja, ironično primijetivši, „rekli ste da sam vam bio na vratima, pa, eto, koliko sam opasan, živi ste.“

Opisavši sudskom vijeću naš susret zaključila sam: da je odgovor na pitanje „Ima li ovdje Turaka?“, bio potvrdan, ja ne bih ovdje sada svjedočila.

Tekst preuzet s portala Interview

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad