Piše: Zekerijah Smajić Iako od decembra najavljivani Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, kojeg je visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo u utorak, iznedadio je sve bh. političare i najviše dužnosnike u najbližem susjedstsvu.

Za Milorada Dodika i Dragana Čovića je čak šokantno posezanje visokog predstavnika za tzv. bonskim ovlastima od prije 25 godina. Previdjeli su da po slovu Zaključaka Konferencije za implementaciju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. visoki predstavnik može, sve dok njegov ured postoji, upotrijebi svoj konačni autoritet u vezi s tumačenjem Sporazuma o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora.

Iako se po tumačenju iz OHR-a radi o „tek tehničkim korekcijama“ postojećih zakonskih odredbi o izbornom procesu, plahoviti Dodik je istog dana zatražio vanredno zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske i pozvao „kolonijalnu upravu u BiH da poništi sve svoje odluke u roku od sedam dana“. Ukoliko se to ne desi i ako se neminovne izmjene izbornog zakona ne izmjeste iz OHR-a u Parlamentarnu skupštinu, predstavnici ovog entiteta u državnim institucijama „ima da se iz njih povuku i da se u njih više ne vraćaju“.

Poslovično učtiviji Čović također je pozvao OHR i njemu nadređeno međunarodno Vijeće za implementaciju mira (PIC) da preispitaju odluku visokog predstavnika.

Dok se drama na političkoj sceni ove zemlje iznova razbuktava u ko zna kojem smjeru, stranački lideri bošnjačke provenijencije trljaju ruke nimalo ne mareći što stranačke vođe druga dva od ukupno tri konstitutivna naroda uspaničeno negoduju. „Nek susjedu (i komšiji) lipše krava“ genetski je kodirana kletva ovog podneblja, kojoj očigledno nema lijeka!

Prikrivanje straha

Za njemačkog političkog veterana na privremenom radu u Sarajevu „tehničke izmjene izbornog zakona nisu niti mogu biti uzrokom bilo čije frustracije… Insistirajući na potrebi da Parlamentarna skupština BiH nastavi s realizacijom preporuka datih u vezi s Izbornim zakonom BiH, te da su izmjene i dopune koje su sastavni dio ove Odluke privremene prirode i da mogu biti predmet naknadnih izmjena i dopuna od strane Parlamentarne skupštine BiH, tehničke izmjene u izbornom procesu su nametnute upravo zbog dosadašnje nesposobnosti ili nespremnosti domaćih vlasti da isprave teške nedostatke u procesu ostvarivanja biračkih prava“, pojašnjava Schmidt.

On također tvrdi da njegove mjere nisu ni namijenjene strankama i njihovim sada unezvijerenim prvacima, već građanima koje u još većem broju treba potaknuti na svenarodni izborni aktivizam bez obzira kojoj naciji ili političkoj opciji pripadaju. Takvu odluku, kaže, od njega je odavno očekivala i sama Evropska unija „ukoliko se legitimno izabrani nositelji vlasti ne budu mogli u razumnom roku međusobno usaglasiti“.

„Moja odluka je svojevrsni ugovor s vama građanima i vama biračima, kako bismo zajednički uspostavili demokratski izborni okvir bez kojeg nema ni procesa evropskih integracija, niti ima članstva u EU. Vaša zemlja može imati kredibilitet u očima građana Evropske unije i u očima evropskih institucija samo ako bude imala kredibilne vlastite institucije… Zato u što većem broju trebate izlaziti na izbore kako bi onemogućili bilo koga da vas ometa na vašem putu u bolju budućnost“ – hladnokrvno uzvraća Schmidt uvjeravajući i sebe i javnost da njegova odluka neće biti generator nove političke krize u zemlji kako to sugerira većina eminentnih analitičara u BiH i regionu.

„Tačka“ na evropski put, ili novi zamajac?

Dodik i Čović smatraju da je najnovijim potezom nametanja umjesto izglasvanja zakonskih izmjena u parlamentu, „stavljena tačka na evropski put Bosne i Hercegovine“ i da su time „poništeni svi dosadašnji rezultati u procesu integracije Bosne i Hercegovine u EU, uključujući i nedavno otvaranje pristupnih pregovora od 21. ovog mjeseca“. Schmidt, s druge strane, podsjeća da su njegove izmjene izbornog zakona sastavni dio 14 prioriteta definiranih u mišljenju Evropske komisije o stanju u BiH iz 2019. godine, te da „izborna reforma samim time nije samo sastavni dio evropskog puta BiH, već i njegov novi zamajac“.

Istina je da su domaći stranački prvaci i njihovi eksponenti u državnom parlamentu imali čak 29 godina na raspolaganju da okvirna dejtonska pravila usklade s najboljim izbornim praksama u svijetu i da ih prilagode potrebama i vremenu u kojem se BiH danas nalazi. Zadnji put su se na to napismeno obavezali 12. juna 2022. godine pred najvišim dužnosnicima EU, kao i 22. januara ove godine pred predsjednicom Evropske komisije, Ursulom von der Layen, tokom njene iznenadne posjete Sarajevu.

Istina je također da je visoki predstavnik od 19. decembra protekle godine u više navrata pozivao institucije i političke lidere da osiguraju integritet predstojećih lokalnih izbora zakazanih za oktobar ove godine, podsjećajući da su pošteni, pravedni i demokratski provedeni izbori „od suštinskog značaja za stvaranje stabilnog i sigurnog političkog okruženja pogodnog za dalji razvoj i napredak zemlje“. Te da je „integritet izbora od temeljnog značaja za izgradnju povjerenja i vjerovanja u politički sistem u BiH“.

Šta najviše žulja Dodika?

Ni Dodika ni Čovića, čini se, ni najmanje ne uzrujavaju oni paragrafi izmijenjenog izbornog zakona koji se odnose na „integritet izbornog procesa“. Jer sam izborni inžinjering ovim izmjenama svakako nije temeljnije potkopan: nije otklonjena mogućnost manipulacije glasačkim listićima u izbornim štabovima; elektronsko glasanje je proglašeno zasad prekompliciranom tehnološkom operacijom za Bosance i Hercegovce; numerisanje glasačkih listića nije adekvatno riješeno; dostavljanje glasačkih kutija do ureda CIK ostaje šlampavo…

Od svih 114 Schmidtovih izmena u Izbornom zakonu za Dodika su najspornije dvije. Prva, po kojoj osobe osuđene za zločin genocida, zločin protiv čovječnosti i ratne zločine ne mogu biti izabrane, imenovane ili zapošljavane u javne institucije. I druga, po kojoj troje stranih sudaca u Ustavnom sudu BiH „ostaju sve do ulaska BiH u Evropsku uniju“.

Gledajući na ovaj ustavnopravni fenomen iz neutralnog ugla moglo bi se doista zaključiti da je instaliranje stranih sudija u nacionalno ustavno sudstvo nespojivo s definicijom državno-pravnog suvereniteta bilo koje savremene države danas. Pogotovo ako je u tom nacionalnom Ustavnom sudu broj stranih srazmjeran broju domaćih sudija u omjeru 3:3 – po jedan predstavnik sva tri konstitutivna naroda i isto toliko stranaca! Ni najmanje ne sporeći izuzetnost profesionalnog profila njemačke sutkinje u Ustavnom sudu BiH, Angelike Nussberger, albanskog suca Ledi Biankua i švicarske sutkinje Helen Keller, Dodik je u pravu kada kaže da sa stranim sudijama realno nema kredibilnog pristupanja ove zemlje Evropskoj uniji.

Suprotno Dodiku, Christian Schmidt smatra da strane sudije upravo kredibiliziraju i Ustavni sud i evropski put BiH iako mu je vjerovatno i samome jasno da je ova vrsta presedana krajnje upitna imajući u vidu da su pravna stečevina i primijenjeno pravo EU upravo najvažniji temelji njenog nastanka, njenog funkcioniranja i njenog opstanka. Uz brojne druge presedane na koje je iz geostrateških razloga EU u zadnje dvije decenije pristajala, ova vrsta ustavno-pravnog izuzetka je upitna i zbog toga što nije u skladu s dnevnopolitičkim proklamacijama Zapada o suverenitetu i ustavnopravnom integritetu Bosne i Hercegovine, za što se navodno svesrdno zalažu.

Šta najviše žulja Čovića?

Schmidtovim izmjenama Izbornog zakona nije obuhvaćen dosadašnji mehanizam biranja članova Predsjedništva BiH, na čemu je do sada najviše insistirala Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH. To, kao i svo drugo vruće kestenje u okviru izbornog zakonodavstva visoki predstavnik je, kako kaže, ostavio na dušu „legalno izabranim predstavnicima vlasti“.

Predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora (HNS), Dragan Čović, smatra da je odluka visokog predstavnika o nametanju izmjena Izbornog zakona BiH „potpuno nepotrebna i neprihvatljiva“. U intervjuu za Fenu u četvrtak je izjavio da se „ovakvim djelovanjem OHR-a potpuno negiraju i nedavna pozitivna izvješća iz Europske unije prema BiH, gdje su snažno naglašeni jednogodišnji pozitivni rezultati izvršne i zakonodavne vlasti “. Posljedice ovakvih nametanja u ovom trenutku, smatra Čović, mogu biti nesagledive za integracijske perspektive i evropsku budućnost BiH.

„Pozivamo stoga OHR i članice PIC-a da preispitaju ovu odluku i cjelovito sagledaju njezine posljedice“, izjavio je Čović. On smatra da nametanje ovog, kao i bilo kojeg drugog zakona, uspostavlja praksu kojom se obesmišljava uloga parlamenta i demokratskih izbornih predstavnika, „što predstavlja samu srž demokracije“… „Stoga pozivam sve nositelje vlasti, bez obzira na različito promišljanje oko nametnutih odluka, da sukladno Ustavu BiH i najvišim demokratskim standardima, legitimno izabrani predstavnici donose odluke i predvode političke procese u BiH“, apelira Čović.

Retorički je Čović sve dobro složio. U normalnim državama bi i bilo sve tako kako ovaj istaknuti stranački lider govori. Međutim, u BiH to do sada nije bio slučaj upravo zato što su baš „legalno izabrani nositelji vlasti“ bezmalo 30 godina izbjegavali raditi svoj posao i tako opstruirali toliko nužne ustavne i sektorske reforme. Visoki predstavnik je zbog toga i odlučio, makar malim trzajem svoje meke moći, okončati višedecenijsku predizbornu agoniju.

Autoritarno nametanje rješenja, naravno, nije mudro rješenje. Ali meka moć visokog predstavnika u konkretnom slučaju je bolje zlo od mogućeg mnogo goreg stanja u disfunkcionalnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina danas.