Bile su to dvije izuzetno kratke, glasne ali kalibrirane operacije koje, zasad, ostavljaju utisak sa su Iran i Izrael međusobno poravnali račune, piše spoljnopolitički analitičar Boško Jakšić u autorskom tekstu za Nova.rs.
Od vremena Homeinijeve islamske revolucije 1979., kada je uspostavljano arherivalstvo dva nekadašnja bliska saveznika, prvi put su dronovi i rakete direktno napali ciljeve na teritoriji neprijatelja, ali i iranska i izraelska operacija bile su kalkulisano uzdržane. Nije ih određivao broj upotrebljenih bojevih sredstava, već pažljivo određivanje ciljeva da bi se izbjegla ozbiljnija razaranja i gubici ljudskih života. Sve ostalo je propaganda za unutrašnju upotrebu.
Poslije izraelskog napada na iranski konzulat u Damasku, kada se među sedam ubijenih pripadnika Islamske revolucionarne garde našao i general, komandant njihove elitne jedinice, Teheran je zarad sopstvenog kredibiliteta i javnosti bio obavezan da uzvrati i „održi lekciju cionističkom režimu“. Operacija „Istinitog obećanja“ pokazala je da Iran više nije mogao da zadrži poziciju „strateškog strpljenja“. Tel Aviv također tvrdi da je održao lekciju ajatolasima koji su se drznuli da gađaju njegove vojne baze u pustinji Negev. Iako pod pritiskom Vašingtona i međunarodne javnosti koji su tražili uzdržavanje, i vlast premijera Benjamina Netanjahua osjećala se obaveznom da oštrije uzvrati kako bi pokazala da može da gađa ciljeve u dubini iranske teritorije.
Uspostavljena je simetrija na nivou konfrontacije kakva do sada nije postojala. Šta dalje?
Teheran ne želi eskalaciju koja bi vodila velikom bliskoistočnom ratu, ali činjenica da je prvi put direktno napao Izrael imaće značajne posljedice i za Iran i za Osovinu otpora, kako se nazivaju iranski saveznici od Libana do Iraka, od Sirije do Jemena. Politički uticaj Islamske reviolucionarne garde u unutrašnjem životu Irana bit će dodatno osnažen.
Na čitavom prostoru „šiitskog polumjeseca“ moral teheranskih lojalista bit će ojačan. Amerika sukob širih razmjera pokušava da spriječi iako je, mimo svoje volje, Netanyahu ratom u Gazi već uvukao u regionalne tenzije. Administracija predsjednika Joe Bidena je jasno dala do znanja da neće učestvovati u bilo kakvom direktnom napadu na Iran.
Najmisteriozniji ostaje izraelski premijer koji je danima uoči operacije na iranska vojna postrojenja u blizini Esfahana simptomatično šutio, što je bilo veoma neobično za čovjeka koji decenijama nije krio želju da napadne iranska nuklearna postrojenja i spriječi da zemlja koja predstavlja „egzistencijalnu prijetnju“ jevrejskoj državi napravi atomsku bombu.
Netanyahu je jedini koji je i danas pod pritiskom. Koalicioni partneri njegove Vlade, najdesnije u historiji Izraela, nisu zadovoljni načinom na koji je odgovorio Teheranu. Razočarani su što premijer nije iskoristio priliku da oštrije uzvrati na pretnje iranskog nuklearnog programa, balističkih raketa i kamikaze dronova. Ministar nacionalne bezbjednosti Itamar Ben-Gvir, jedan od najekstremnijih među religioznim cionistima, radikalnim nacionalistima i ultraortodoksnim Jevrejima u kabinetu – ocijenio je napad kao „slab“.
Premijer je svestan da je razočarao Bidena ne prihvatajući njegov savjet da direktno ne napada Iran, ali dalje od toga teško da smije da ide: Amerikanci su obavili značajan posao obarajući iranske dronove i rakete iznad Iraka i Jordana i pokazali koliko odbrana Izraela zavisi od saveznika.
S druge strane je pritisak ultra desnice u njegovom kabinetu. Način ratovanja u Gazi i sve više nasilja na okupiranoj Zapadnoj obali potvrđuju da je premijer spreman na sve ustupke krajnjoj desnici – samo da bi ostao na vlasti. Netanyahu je talac ekstremista i sopstvene ambicije. Iza svega se krije njegova želja da ostankom na položaju izbjegne odgovornost za sve što se Izraelu dogodilo u vrijeme Hamasovog napada 7. oktobra, ali i da se imunitetom spase od tri sudska procesa koja bi mogla da ga zbog korupcije pošalju u zatvor.
Mnogi Izraelci se osjećaju izdanim. Premijer se hvali udarom na Iran, a zaboravlja da bi njegov prvi prioritet trebalo da bude oslobađanje stotinak talaca koji su i dalje u rukama Hamasa, kako mu ljutito poručuju demonstranti po Tel Avivu i Jerusalimu. Sve glasnijne zahtjevaju prijevremene izbore koje premijer i njegov Likud nemaju šanse da dobiju.
Konflikt koji je nosio ozbiljne potencijale završio se kao sekvenca u decenijama dugom neprijateljstvu Islamske Republike i jevrejske države, ali su direktni iranski i izraelski napadi temeljno promijenili pravila angažovanja dva regionalna protivnika o čemu će svjedočiti vrijeme koje dolazi. Gaza bi mogla da bude kolateralna šteta. Izrael je uspio da povrati dio izgubljene podrške Zapada i ne pokazuje namjeru da odustane od najavljene velike ofanzive na Rafu, na jugu Pojasa gdje je posljednje utočište potražilo blizu 1,5 miliona palestinskih izbjeglica.
Ozbiljni razgovori o obnovi razorene palestinske enklave su daleka budućnost. Američki veto na punopravno članstvo Palestine u UN-u pečatirao je status kvo. Na libanskom frontu situacija nije ništa bolja. Intenzitet nedavnog izraelskog napada na istok doline Beka samo je ilustracija šta čeka Liban koji je Izrael pretvorio u „banku ciljeva“ pokušavajući da neutrališe aktivnosti snažne vojne formacije Hezbollaha i da spriječi neki novi „libanski 7. oktobar“. Danas je to prioritet, a Izrael ima punu podršku SAD-a i NATO-a da uspostavi bezbjednost na svojoj sjevernoj granici.
Iransko-izraelska epozoda je arhivirana. Pitanje je samo vremena kada će ponovo uslijediti erupcija u odnosima dvije zemlje koje barem nešto imaju zajedničko: osjećaj da su okružene neprijateljima kojima se ne meže vjerovati i da moraju da budu spremne na rat. Na sceni su i dalje svi akteri zbog kojih je Bliski istok i dalje najnestabilniji region svijeta.
Malo je među njima onih koji pamte izjavu Henryja Kissingera: „Uspjeh nacija se ne mjeri time koliko su ratova dobili, već koliko su bile uspješne da ih spriječe“.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!