Potresno obraćanje Kade Hotić: Garantovali život, a servirali nas Mladićevim krvolocima... Ubijali su djecu u majčinim krilima, silovali djevojčice...

Na početku obraćanja Hotić je kazala da je 11. juli poseban dan za sve koji dolaze u Potočare.

"Dan je jednom godišnje kada se skupimo da obilježimo godišnjicu, evo trideset i prvu, srebreničkog genocida", rekla je.

Predstavila se kao dugogodišnja članica Udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa, napominjući da će možda govoriti nešto duže.

"Možda ću biti nešto duža nego prethodni govornici, ali imajte strpljenja. Možda ću ove godine pričati, pa više neću uspjeti", kazala je.

Prisjećajući se svog života prije rata, govorila je o porodici koju je izgubila.

"Imala sam dvadeset i jednu godinu kada sam rodila mog sina Samira. Nakon toga je odrastao, postao momak, moj ponos i moja ljepota. Moj muž također, moji prijatelji, bio je istinski čovjek u kojeg sam imala povjerenja, koji mi je bio oslonac, društvo, muž i otac moje djece. I moja braća, i moja Srebrenica, moje komšije, moj narod", rekla je.

"Srebrenica je bila izuzetno lijep grad"

Govoreći o prijeratnoj Srebrenici, Hotić je kazala da je to bio grad u kojem se lijepo živjelo.

"Srebrenica prije rata bila je izuzetno lijep grad. U njoj je bilo jako lijepo živjeti. Nije bila prenatrpana, ali je bila urbana, dobro uređena za jedan kulturan i civilizovan život", rekla je.

Podsjetila je da je Srebrenica bila među najrazvijenijim općinama u Bosni i Hercegovini.

"Bila je četvrta opština po standardu u Bosni i Hercegovini, industrijski grad, grad prirodnih ljepota i dobrih ljudi", kazala je.

Istakla je da su u Srebrenici zajedno živjeli pripadnici različitih naroda i vjera.

"Bili su tu i pravoslavni, i muslimani, i ostali koji su živjeli zajedno. Mi jesmo bili većina. Bosanski muslimani činili su oko 76 posto stanovništva, ali bili smo jedan lijep narod i slagali se", rekla je.

Prisjećajući se prostora Memorijalnog centra, kazala je da je nekada imao potpuno drugačije značenje.

"Ova hala ovdje bila je nekad izvor života. Ovdje se radilo, zarađivalo, ovdje se veselilo. Ova dolina bijelih nišana vrvjela je od života, a naša čaršija bila je jedna ljepota", kazala je.

Zatim je postavila pitanje koje, kako je rekla, nosi godinama.

"I ne znam koja pamet, kome je zasmetao taj život? Ko je dobio i došao do ideje da razori jednu ljepotu života, da se osramoti i pokaže svijetu da nije civilizovan", rekla je.

Poručila je da rat nikada ne može biti rješenje.

"Ljudi koji vode ratove ne nalaze drugo rješenje. To nisu civilizovani ljudi. Ne mogu se smatrati kulturnim, obrazovanim ni pametnim, jer ljudi imaju savjest. Trebaju poštovati jedni druge i svima pružiti šansu za lijep i dostojanstven život, a bio je lijep život", kazala je.

"Napadnuti smo goloruki"

Govoreći o početku rata, Hotić je kazala da je Srebrenica napadnuta 1992. godine.

"Pretrpjeli smo užasne stvari 1992. godine, napad na ovaj mali grad. To je bio napad naših komšija pravoslavnih koji su dobili naredbu i izvršavali je iz Srbije. Doveli su oružje iz Srbije", rekla je.

Podsjetila je da je tadašnja Srbija bila snažno naoružana.

"Znajte da je Srbija bila četvrta oružana sila u Evropi. Dobro naoružana", kazala je.

Dodala je da stanovnici Srebrenice nisu vjerovali da će doći do rata.

"Nekako su uspjeli da nas prevare jer smo bili iznenađeni tim ratom. Nismo se uopšte pripremali za to, nismo znali da će biti rat. Nismo vjerovali", rekla je.

Kazala je da je stanovništvo prije napada ostalo bez oružja.

"Napadnuti smo svim tim sredstvima, a prije toga su nam oduzeli svo privatno naoružanje, lovačko i sve što je neko imao. Čak je i oružje Teritorijalne odbrane iz Srebrenice odvezeno. Ostali smo goloruki", rekla je.

Devet noći u šumi

Hotić je ispričala da su nakon napada sela spaljena, a stanovništvo protjerano u grad.

"Srebrenička opština prostire se na 540 kvadratnih kilometara. Raštrkana su sela, ali su sva sela napadnuta, spaljena i ljudi su stjerani u ovu kotlinu, u gradski dio Srebrenice", kazala je.

Prisjetila se prvih dana rata i skrivanja po šumama.

"Prije nego što su stjerali sav taj narod, zapalili su sve bošnjačke kuće u Srebrenici. Mi smo se tada krili po zbjegovima, po šumama. Devet noći sam provela u šumi sa jednom grupom mojih komšija", rekla je.

Uvjeti u kojima su živjeli, kaže, bili su izuzetno teški.

"Bio je snijeg, a poslije kiša. Bilo je i djece. Djecu smo zagrtali mokrim lišćem, onako obučenu u njihove jaknice, ali morali smo tako izdržati", kazala je.

Prisjetila se kako su žene pokušavale pronaći hranu.

"Dvije ili tri žene ohrabrile su se da noću odlazimo do kuća kako bismo spremile nešto hrane", rekla je.

Istovremeno, Srebrenica je ostajala potpuno odsječena od svijeta.

"Ubrzo su nam prekinuli struju, razorili vodovod, ostali smo bez vode, a telefonske komunikacije bile su prekinute. Odsječeni smo od svijeta. Napravili su barikade na svim putevima kojima se moglo izaći iz Srebrenice, a u šumama, na svakom brdu, bile su kote srpskih četničkih hordi odakle su nas tukli minobacačima, haubicama, VBR-ovima i čak 36 puta bombardovali avionima", kazala je.

Dodala je da su u početku korišteni i avioni MIG.

"To su ljudi koji su služili vojsku znali da su to MIG-ovi. A onda kažu da Srbija nije ratovala. Valjda su avioni ptice pa sami dolete i prosipaju bombe", rekla je.

"Nije bilo hrane, nije bilo lijekova"

Govoreći o životu u opkoljenoj Srebrenici, Hotić je kazala da je nakon dva mjeseca nestalo svih zaliha hrane, a stanovništvo je ostalo bez osnovnih uslova za život.

"Ta naša agonija, ta naša patnja užasna je bila. Nakon dva mjeseca sva se hrana potrošila, ono što je bilo zaliha u gradu. Nije bilo ničega. Nije bilo lijekova, nije bilo smještaja za ljude", rekla je.

Kazala je da su ljudi bili primorani živjeti u garažama, podrumima i svim objektima koji su imali krov.

"Garaže, ustanove, podrumi... Iako su mnogi objekti bili popaljeni, sve što je imalo krov bilo je puno ljudi. Po četrdesetoro ljudi bilo je stisnuto u jednoj sobi. Užas je to bio", kazala je.

Dodala je da je glad odnijela brojne živote.

"Kada je nastala glad, mnoga djeca su umrla. Mnogi stariji su umrli. Ljudi su jeli sve i svašta", rekla je.

Prisjetila se kako su žene pokušavale prehraniti stanovništvo.

"Mi žene smo se snalazile da od ničega pravimo hranu. Sama sam devetnaest puta preko ovih brda išla s grupom žena u bratunačku opštinu, gdje je 1992. godine bio posijan kukuruz. Noću smo obrali taj kukuruz. To je bila jedina hrana da preživimo", kazala je.

Istakla je da je ponosna na žene koje su u tim okolnostima uspjele sačuvati živote mnogih ljudi.

"Bila bih ponosna na svoje sposobnosti i sposobnosti žena koje su se izborile da prehranimo ono ljudi što je bilo. Ali ne žalim se na to. Bili smo još uvijek živi, mada su mnogi u pokušajima da prežive i u borbi izginuli", rekla je.

Dodala je da broj stradalih prije jula 1995. godine nikada nije u potpunosti utvrđen.

"Ne znamo da li je dvije i po ili tri hiljade ljudi poginulo. To nije na evidenciji nestalih. Ovo brojimo samo padom Srebrenice. Mi, Majke enklava Srebrenica i Žepa, imamo spisak od 10.701 osobe koja je padom Srebrenice ubijena, ali komisija koju su osnovale Ujedinjene nacije utvrdila je broj od 8.372 i to je mnogo. Nije bitna ta brojka", kazala je.

"Garantovali su nam život, a izdali su nas"

Govoreći o dolasku u Potočare, Hotić je podsjetila da su se ljudi okupili u bazi Ujedinjenih nacija vjerujući da će biti zaštićeni.

"Bitno je da su nas poslije sakupili u ovaj prostor, u ovu dolinu gdje su danas bijeli nišani i ove hale. Ovdje se vijorila zastava Ujedinjenih nacija", rekla je.

Kazala je da su ih pripadnici holandskog bataljona preko prevodilaca i megafona pozivali da dođu u bazu.

"Preko prevodilaca i megafona su nas sazvali. Garantovali su život, garantovali opstanak, garantovali našu imovinu, ono što imamo", rekla je.

Potom je dodala:

"Prevareni smo bili. Izdali su nas. Na tacni su nas servirali Mladićevim krvolocima."

Prisjetila se da je u Potočarima provela dvije noći.

"Od 11. do 13. jula dvije noći sam ovdje noćila. Te noći nikada zaboraviti neću. Meni je sada osamdeset druga godina, tada sam imala pedeset. Nisam prestala da pričam o tim događajima. Nisam ništa zaboravila", rekla je.

"Ne mogu zaboraviti ono što sam vidjela"

Govoreći o onome čemu je svjedočila u Potočarima, Hotić je kazala da su to prizori koje nikada neće zaboraviti.

"Sjećam se majke kojoj su zaklali dijete u krilu. Imalo je trinaest godina", rekla je.

Prisjetila se i djevojčice čiji je plač prekinut na najbrutalniji način.

"Sjećam se djevojčice koja je plakala, pa joj jedan četnik kaže: 'Ušuti to dijete.' Majka kaže: 'Ne mogu mu ništa.' Uzeo je dijete za glavu, odsjekao glavu i bacio trup", kazala je.

Ispričala je i da se sjeća djevojčice od devet godina.

"Sjećam se jedne majke kada kaže: 'Pustite je, njoj je samo devet godina.' U masi ljudi silovali su djevojčicu pred majkom. Imala je devet godina. Još mnoge su izveli i još mnogo djece su odveli. Vrištale su majke. Ja sam u početku mislila da su doživjele slom živaca zbog tih krikova, dok nisam vidjela šta se zapravo radi", rekla je.

"Pozdravila sam sina riječima: 'Sretno, sine'"

Hotić je kazala da je 13. jula napustila Potočare.

"Pokušala sam otići sa svojim mužem. Jedan brat otišao je preko šume. Moj sin otišao je preko šume. Samo smo se usput pozdravili i rekla sam mu: 'Sretno, sine.' Jednog brata nisam ni vidjela", kazala je.

Prisjetila se i deportacije iz Potočara.

"Kada su nas deportovali odavde, naručili su autobuse iz Srbije. To su bile naše poznate firme, lokalni i međugradski prevoznici. Vozili su nas srpski vozači koje smo poznavali, koji su često dolazili u Srebrenicu", rekla je.

Kazala je da su se ljudi nadali da će ih evakuisati vozila Ujedinjenih nacija.

"Vidjeli smo vozila UN-a parkirana ispred hala. Takvih vozila bilo je cijeli niz. Mi smo se ponadali da će nas potrpati u ta vozila i bezbjedno sprovesti, da spasimo žive glave i djecu. Međutim, nisu se pokrenula. Njihova komanda to nije dozvolila, ili možda komandni vrh Ujedinjenih nacija", kazala je.

Dodala je da ne krivi Ujedinjene nacije kao organizaciju, već tadašnje rukovodstvo.

"Ja ne krivim UN kao UN. To je jedna svjetska jaka organizacija, ali tadašnje čelnike krivim", rekla je.

Borba majki za istinu i dostojanstven ukop žrtava

Govoreći o godinama koje su uslijedile nakon genocida, Hotić je kazala da su majke, supruge i sestre odmah nakon dolaska na slobodnu teritoriju započele borbu za istinu o sudbini svojih najmilijih.

"Mi žene, majke, sestre, supruge, spontano smo ustale da se borimo. U Tuzli, u Sarajevu, javnim protestima pred svim institucijama, međunarodnim i domaćim, pred Međunarodnim crvenim križem i našim vladama tražili smo odgovor", rekla je.

Kako je vrijeme prolazilo, a postajalo sve izvjesnije da su njihovi najbliži ubijeni, borba je dobila novi cilj.

"Kako je vrijeme prolazilo, kako smo dolazili do saznanja da su naši ubijeni, onda smo tražili da nam se vrate posmrtni ostaci da ih dostojno ukopamo", kazala je.

Prisjetila se i susreta s američkim senatorom Bobom Doleom.

"Došao je Bob Dole, američki senator. Sa njim smo se sastali, njemu saopštili naše želje. Uslišao ih je i hvala mu. Nek mu dragi Bog na onom svijetu, on je preselio, podari svu ljepotu", rekla je.

Istakla je da je jedan od najvažnijih doprinosa međunarodne zajednice bio rad na pronalasku i identifikaciji žrtava.

"Najveća i najbolja pomoć iz svijeta bila je Komisija za ekshumacije i identifikacije, koja je otkrila grobnice, identifikovala tijela i vraća nam posmrtne ostatke", kazala je.

"Ovdje je historija, ovdje su nam uzeli iz ruku naše najmilije"

Govoreći o Memorijalnom centru u Potočarima, Hotić je podsjetila da su upravo majke insistirale da žrtve budu ukopane na mjestu odakle su odvedene.

"Da imamo ovo mezarje ovdje, ali majke su se izborile za ovaj prostor. Munira Subašić bila je inicijator za ovo mezarje ovdje i svi smo to prihvatili", rekla je.

Objasnila je zbog čega je bilo važno da Memorijalni centar bude upravo u Potočarima.

"Ne treba nam mezarje negdje širom Bosne. Ovdje je historija. Ovdje su nam uzimali iz ruku naše najdraže. Ovdje su nas razdvojili od naših najmilijih. Ovdje su ubijali. Ovdje se piše historija. Bijelim nišanima smo je napisali", kazala je.

Dodala je da mezarje nije samo mjesto ukopa, već i mjesto na kojem porodice konačno dobijaju odgovore.

"Umirili smo kosti i duše, ali i porodice mogu odahnuti jer je prekinuta neizvjesnost nestanka. Nisu oni nestali. Oni su odvedeni, pokopani i sakriveni. Kada dođe do ekshumacije i identifikacije, onda nam se razvidi. Znamo da su ubijeni, ali ćemo barem imati nišan", rekla je.

Prisjetila se i vlastitog iskustva iz Drugog svjetskog rata.

"Ja sam dijete iz Drugog svjetskog rata. Rođena sam prvog dana oslobođenja. Za moga oca, koji je poginuo kao partizan negdje kod Krapine u Hrvatskoj, nemamo mezara, nemamo traga. Kako je živjeti bez oca, a nemati ni mezar da mu odeš? Izborile smo se da naš podmladak koji je stradao ima mezar, dok sam ja živa", kazala je.

"Nema oružja koje može ubiti jedan narod"

Na kraju obraćanja Hotić je poručila da, uprkos svemu što se dogodilo, vjeruje u život i budućnost.

"Hoću da poručim svijetu koji nas sluša, a vi ćete to prenijeti u svijet – nema oružja koje će ubiti jedan narod. Ubili su mnogo, ali mi se, hvala Bogu, rađamo", rekla je.

Kazala je da nove generacije predstavljaju najveću snagu naroda.

"Moja kćerka, koja je tada bila maloljetna, udala se i rodila tri sina. Kćerka mog ubijenog brata rodila je tri sina. Njihova djeca sada rađaju. Imamo naše djece širom svijeta. Vole Bosnu", poručila je.

Pozvala je da se Bosna i Hercegovina čuva.

"Bosnu moramo sačuvati u komadu pod svaku cijenu, jer Bošnjo ne da Bosnu. Nemojte da u Bosni, ne daj Bože, plane rat. Ni Evropa neće biti mirna, kao što ni danas nije mirna zbog Ukrajine i Palestine. Svi osjećamo ekonomsku krizu, sramotu, brigu i strah. Jesmo li to ljudi civilizovani ili smo bezumlje? Vratimo se u normalu ljudskosti. Budimo ljudi. Ne dajmo Bosnu. Bosna je jedna lijepa zemlja, oaza na tlu Evrope. Evropa treba da se ponosi ovakvom Bosnom", kazala je.

Osvrnula se i na negiranje genocida.

"Svi oni koji negiraju da su zlo počinili, lijek im je da priznaju istinu i da zatraže oprost, bar oni koji su natjerani da budu zločinci. Možda će im biti oprošteno", rekla je.

Na kraju je poručila da postoji nešto što niko ne može vratiti.

"Samo ne mogu oprostiti život mog sina. Nemam pravo na njegov život. On nije u stanju da oprosti", kazala je.

Obraćanje je završila pozivom na razum i zajedništvo.

"Budimo ljudi razumni. Bosna je lijepa zemlja, nemojte se stidjeti. Evropa će imati samo jedan plus ako uzme Bosnu. Da budemo jedna cjelina, da ekonomski napredujemo i da budemo ljudi ljudima podrška", poručila je Kada Hotić.

Sve informacije o komemoraciji i dženazi u Potočarima pratite u napem Live Blogu.

┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad