Sabina čuva sjećanje na ubijenog oca: I danas tražim očevu sjenu, a mirisu ne dam da izblijedi

Ipak, ove godine među učesnicima Marša mira primjećuje se i posebna vrsta ponosa. Razlog tome je masovnost kolone, ali i činjenica da su u njoj djeca iz svih krajeva svijeta. Oni nisu zaboravili Srebrenicu i svoj rodni kraj — dolaze svake godine, a sada sa sobom dovode i svoju djecu.

Među njima je i Sabina Salihović, čiji je otac ubijen u genocidu. Sabina je ove godine koračala Maršem mira zajedno sa suprugom i četrnaestogodišnjom kćerkom, koja predstavlja treću generaciju koja baštini sjećanje.

"Teško je preći taj put, nije lako. Prije svega, ponosna sam što nove generacije pristižu. Moja kćerka je ove godine krenula prvi put. Ovo treba da se pamti, potrebno je da što više omladine dolazi i obilazi Potočare, kako nikada ne bismo zaboravili da se ovdje dogodio genocid", započinje Sabina svoju priču za N1.

Zbog kćerke koja je bila pored nje, priznaje da je osjećala strah prolazeći kroz Kameničko brdo i potoke, ali ističe da je cijela grupa djece boraca Srebrenice, uz međusobnu podršku, uspjela istrajati na tom putu.

U vrijeme genocida 1995. godine, Sabina je imala svega osam godina. Njen otac stradao je na jednoj od najkritičnijih tačaka proboja.

"Moj babo je poginuo kod zloglasne Bukve. Za mene je taj treći dan Marša mira najvažniji. Bio je ranjen u glavu, a moj amidža ga je pronašao blizu Bukve nakon nekoliko sati. Izdahnuo mu je na rukama, uz poruku da mu čuva kćerke. Ta poruka me prati kroz cijeli život. Bila sam dijete od osam godina, ali u duši sam još uvijek dijete", priča Sabina, koja je te dane provela sa majkom i sestrama.

Na pitanje kakvo je sjećanje sačuvala na oca i kako je izgledao njihov posljednji susret, Sabina odgovara emotivno, opisujući borbu sa zaboravom koji donosi vrijeme.

"Moj posljednji susret s njim ostao je upamćen po zagrljaju i mirisu. To je miris koji već godinama blijedi, a koji očajnički pokušavam zadržati. Svake godine osjećaj tog mirisa se sve više gubi."

Koračajući trasom Marša mira u suprotnom smjeru — praktično idući u susret očevim posljednjim koracima — Sabina priznaje da traži znakove njegove prisutnosti.

"Osjetim taj miris. Jutro kada trebam krenuti gore, ne mogu dočekati uspon. Imam osjećaj da ću, ako se okrenem, možda ugledati njegovu sjenu. Tako se osjećam svaki put. I svaki put razmišljam, pošto ne znamo tačne lokacije tih događaja, da li je možda baš na tom mjestu ostao, ili ga je tu amidža pronašao. To su uvijek pitanja bez odgovora. Nikada odgovora nema."

Dugo je postojala zabrinutost da će, biološkim odlaskom majki Srebrenice koje su iznijele lavovsku borbu za istinu i osnivanje Memorijalnog centra, priča o genocidu utihnuti. Međutim, druga i treća generacija pokazuju da se to neće dogoditi.

"Mi, kao djeca i druga generacija, uvijek ćemo se truditi da prenosimo istinu. Naš cilj i jeste da se što više govori i pamti da je genocid počinjen. Buduće generacije moraju znati šta se desilo na ovim prostorima, da nikada ne zaborave i nikada ne halale", poručuje Sabina Salihović iz Potočara.