„Studenti Srbije postigli su nemoguće. Evropa ih sada ne smije iznevjeriti“

Dok su se u nedjelju navečer zatvarala birališta, a interventna policija raspoređivala oko zgrade Predsjedništva u Beogradu, Cvijić je, kako navodi, strahovao od masovne izborne krađe, nepriznavanja poraza ili otvorenog nasilja. Nakon gotovo 15 godina sve autoritarnije Vučićeve vlasti, mirna predaja vlasti djelovala mu je teško zamislivo.

Razloge za strah objašnjava i vlastitim iskustvom. Kao suosnivač godišnje konferencije o sigurnosnim i vanjskopolitičkim izazovima Zapadnog Balkana te član međunarodnog savjetodavnog odbora Beogradskog centra za sigurnosnu politiku, svjedočio je pritiscima na civilno društvo.

Prema njegovim riječima, organizacija je tokom protekle dvije godine bila izložena hakerskim napadima aktera za koje se sumnja da su povezani s ruskim obavještajnim službama, pokušajima špijuniranja i kontinuiranim napadima provladinih medija. Nakon jednog napada istražitelji su dokumentovali 28.000 hakovanih razmjena elektronske pošte.

Istovremeno su ih režimski propagandisti predstavljali kao strane zavjerenike, dok je mogućnost usvajanja zakona o „stranim agentima“, po ruskom uzoru, dodatno ugrožavala civilno društvo. Da je Vučić osvojio još jedan mandat, navodi Cvijić, egzil je mogao postati stvarnost za mnoge među njima.

Sistem je morao prihvatiti poraz

Autor podsjeća i na teže slučajeve represije: podmetanje požara novinarima i aktivistima, navode privedenih studenata o premlaćivanju te svjedočenja studentica o prisilnom skidanju i ponižavanju u policijskim stanicama.

Posebno izdvaja slučaj „novosadskih 12“, studenata i aktivista protiv kojih su, kako ocjenjuje, vođeni politički motivisani postupci tokom protesta nakon pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu u novembru 2024. godine, kada je poginulo 16 ljudi. Šestero je bilo primorano na egzil, dok je preostalih šestero prošlo kroz zatvor i kućni pritvor.

Sve se to, naglašava, dešavalo u zemlji koja pregovara o članstvu u Evropskoj uniji.

Vučićevo priznanje izbornog poraza zato opisuje kao izuzetan trenutak. Prednost studentske liste bila je, smatra, toliko velika da je pokušaj poništavanja rezultata mogao postati opasniji od prihvatanja poraza.

Cvijić ne daje konačan odgovor na pitanje šta je presudilo. Kao mogući odlučujući faktor izdvaja neizvjesnost u pogledu lojalnosti sigurnosnog aparata. Stotine sadašnjih i bivših policijskih i obavještajnih službenika uoči izbora potpisale su apel kolegama da poštuju Ustav i zakon umjesto nezakonitih političkih naredbi.

„Natjerali su sistem izgrađen oko nemogućnosti poraza da prihvati da je izgubio“, piše o studentima.

Njihovu pobjedu vidi i kao pobjedu stotina hiljada građana koji su protestovali, organizovali se i trpjeli zastrašivanje. Pokret nastao iz žalosti za novosadskim žrtvama prerastao je u otpor zarobljavanju države, rušeći uvjerenje da je svaki otpor uzaludan, da svako ima cijenu i da promjena nije moguća.

Kritika evropskog odnosa prema Vučiću

Značaj rezultata Cvijić mjeri i mogućnošću da se šestero novosadskih aktivista, nakon više od godinu i po u egzilu, konačno vrati kući. Navodi i da je preostalih šestero sada na slobodi, izvan zatvora i kućnog pritvora.

Odgovornost za narednu fazu vidi i u Evropi. Pojedini evropski lideri godinama su, ocjenjuje, tolerisali, a ponekad i praktično podržavali Vučićevu autoritarnu vlast, dajući prednost predvidivom moćniku nad demokratskom neizvjesnošću. Demokratski iskorak Srbije dogodio se, smatra, uglavnom uprkos Briselu, a ne zahvaljujući njemu.

Pozivajući se na istraživanje prema kojem su dvije trećine građana Srbije koji podržavaju članstvo u EU istovremeno bile protiv Vučićeve vlade, zaključuje da je Brisel stabilnost tražio na pogrešnom mjestu.

Evropa sada ima priliku vratiti povjerenje tih građana, ali pred Srbijom ostaje težak posao: obnova vladavine prava, oslobađanje medija i osiguravanje da policija i sigurnosne službe služe građanima umjesto političkoj stranci.

Studenti su, zaključuje Cvijić, izborili pravo da promijene vlast. Naredni zadatak je izgraditi zemlju u kojoj za takvu promjenu više neće biti potrebna izuzetna hrabrost.