Fenomen sadokonzervativizma
Zašto milioni ljudi podržavaju Trumpa čak i kada im je gore? Norveški filozof za N1 objašnjava opasni fenomen

Zašto bi neko podržavao političara čije mu odluke pogoršavaju život? Odgovor se, prema norveškom filozofu Larsu Svendsenu, ponekad krije u nečemu što nema mnogo veze s ekonomijom ili ličnom koristi. Za neke birače zadovoljstvo zbog poraza i patnje političkih protivnika može biti važnije od vlastitog blagostanja. U ekskluzivnom razgovoru za N1 Svendsen objašnjava kako takva politika funkcioniše, zašto je povezuje s pokretom Donalda Trumpa i kakve opasnosti predstavlja za demokraciju.
Norveški filozof Lars Svendsen, poznat po knjigama o zlu, strahu, slobodi i nadi, u svojoj novoj knjiziTrump i filozofi (2026) razmatra američkog predsjednika kroz ideje četrdeset velikih mislilaca, od svetog Augustina do Niccolòa Machiavellija.
Njegov zaključak izrazito je kritičan:
"On je utjelovljenje svega onoga što politički vođa ne bi trebao biti", kaže Svendsen u intervjuu za N1.
Ipak, posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na pitanje koje nadilazi samog Trumpa: zašto ljudi ostaju odani političkim pokretima čak i kada njihove politike imaju negativne posljedice po njih same?
Kada je važnije da drugi izgube nego da nama bude bolje
Svendsen objašnjava da političko ponašanje ljudi nije uvijek zasnovano na očekivanju boljeg života, već može biti povezano s ogorčenošću, osjećajem nepravde i željom da protivnička strana doživi poraz.
"Ljudi imaju interese koji nadilaze njihovo materijalno blagostanje i mogu biti spremni pretrpjeti gubitak samo da vide kako neko prema kome osjećaju ogorčenost gubi status ili moć", kaže Svendsen.
Drugim riječima, neki birači mogu prihvatiti da im život postane teži ako vjeruju da će političkim protivnicima biti još gore.
Za opisivanje takve politike Svendsen koristi pojam „sadokonzervativizam“, nadahnut konceptom „sadopopulizma“ američkog historičara Timothyja Snydera.
Riječ je o politici u kojoj nanošenje boli ili ponižavanje onih koji se smatraju neprijateljima postaje izvor političkog zadovoljstva.
"Patnja postaje politički resurs, stvara osjećaj zajedništva i usmjerava frustraciju prema onima koji se doživljavaju kao neprijatelji. Birači mogu čak prihvatiti vlastite gubitke sve dok mogu uživati u porazu drugih", objašnjava Svendsen.
Takva politička logika može pomoći da se razumije zašto određeni birači ostaju privrženi svojim liderima uprkos razočaranjima ili pogoršanju vlastitih životnih okolnosti.
Svendsen, međutim, upozorava da se motivi birača razlikuju. Neki podržavaju određene politike jer očekuju poboljšanje života, drugi zbog ideoloških uvjerenja, a treći zato što opoziciju smatraju lošijom.
Zato bi bilo pogrešno tvrditi da svi Trumpovi birači uživaju u tuđoj patnji.
Kako ogorčenost postaje politička snaga
Svendsen ovaj fenomen povezuje i s idejama njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, posebno s pojmom ressentiment, koji označava duboko ukorijenjenu ogorčenost i želju za osvetom.
Takvi osjećaji mogu nastati kada ljudi vjeruju da su nepravedno zapostavljeni, poniženi ili da im je oduzeto nešto što im pripada.
Politički pokreti mogu te frustracije usmjeriti prema grupama koje predstavljaju kao odgovorne za njihove probleme.
"U slučaju pokreta MAGA, kolektivni osjećaj zakinutosti pretvara se u politiku koja pronalazi zadovoljstvo u tuđoj boli, pokopavajući norme čovječnosti o kojima demokracija ovisi", upozorava Svendsen.
Prema njegovom tumačenju, upravo ta emocionalna dimenzija politike pomaže objasniti zašto politička lojalnost ponekad opstaje i kada birači više ne vide konkretne koristi od odluka svojih predstavnika.
Trump i demokracija koja se pretvara u zabavu
U razgovoru za N1 Svendsen kritizira i način na koji se savremena politika sve više pretvara u spektakl, u kojem pažnju javnosti privlače provokacije, pretjerivanja i neistine.
"Dozvolili smo da se velik dio političkog života pretvori u zabavu, nagrađivali smo ljude koji iznose najnevjerojatnije tvrdnje i naviknuli se na laži. Trumpov uspjeh dijelom vidim kao pokazatelj koliko smo dozvolili da demokracija nazaduje", kaže norveški filozof.
Svendsen pritom brani pravo građana da glasaju i za političare s kojima se duboko ne slaže. Međutim, naglašava da demokratski izbor ne daje pobjedniku pravo da ograniči slobode građana ili onemogući buduću promjenu vlasti.
Posebno ističe važnost nezavisnih sudova, vladavine prava i institucija koje mogu spriječiti zloupotrebu političke moći.
PROČITAJTE CIJELI INTERVJU ZA N1
Zašto demokratske većine mogu ugroziti vlastitu slobodu? Kako prepoznati politiku koja uživa u tuđoj patnji? Postoje li objektivne moralne istine i možemo li se još nadati drugačijem svijetu?
Cijeli intervju Nikole Vučića s norveškim filozofom Larsom Svendsenom pročitajte ovdje.
Može li se društvo promijeniti?
Uprkos oštroj kritici savremene politike, Svendsen ne smatra da je društvo osuđeno na stalno ponavljanje istih grešaka.
Za sebe kaže da je umjereni optimist i vjeruje da ljudi mogu učiti iz vlastitih pogrešaka, mijenjati uvjerenja i popravljati institucije.
"Možda smo se toliko naviknuli na određeni poredak da više ne uspijevamo zamisliti kako bi stvari mogle izgledati drugačije", kaže Svendsen.
Njegova poruka jeste da promjene zahtijevaju trud čak i kada izgledi za uspjeh djeluju mali.
"Možete dati sve od sebe, a onda se nadati. Bez nade neće biti ni truda. Ali nada, već po samoj svojoj definiciji, nikada ne dolazi s jamstvom uspjeha", zaključuje norveški filozof u razgovoru za N1.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare