Ne znam da li bi Bosna i Hercegovina zadržala državnost pred međunarodnom zajednicom da nije bilo tog datuma, 25. novembra, Dana državnosti BiH i Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, kaže u intervjuu za Anadolu Suada Muminagić, nekadašnja potpredsjednica Skupštine SFR Jugoslavije i bivša zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH.

“Poslije toga slijedom i Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu koje je jako važno, kao i Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sarajevu. Prije rata u Bosni i Hercegovini 25. novembar je bio jako važan. Mi smo ga i proslavljali i obilježavali. Imala sam priliku da jedne godine idem u Mrkonjić-Grad i da govorim na taj datum. Veliko zadovoljstvo je tada bilo posjetiti Muzej ZAVNOBiH-a, odnosno prostorije u kojem je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Prije manje od deset godina išla sam ponovno u Mrkonjić-Grad. Ne da sam plakala, nego sam toliko bila uzbuđena kada sam ušla u tu, tada kao štalu, od prostorije koja je bila sva razrušena. Tada sam rekla: Pa pobogu, zar nam ovaj datum nije važan? Taj utisak mi je bio tako težak da nisam poslije išla. Posljednjih godina ta sala je obnovljena. Mi antifašisti iz Općine Centar Sarajevo se spremamo da idemo 25. novembra na obilježavanje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Grad, a dan poslije, 26. novembra, na obilježavanje (godišnjice) zasjedanja AVNOJ-a”, kaže Muminagić.

BiH je starija od Daytona

Ističe kako ne zna da je li drugima i dalje tako važan 25. novembar kao Dan državnosti BiH.

“Ali, bar se u Federaciji BiH koliko-toliko daje značaj. Međutim, teško mi je padalo što smo se mi tog datuma izgleda bili odrekli. Bila sam i zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH (2000.-2002.) i tada je bila pokrenuta procedura donošenja zakona o praznicima u BiH. Dobili smo, ne znam ko je to uradio, tokom pripreme za sjednice, jedan prednacrt u kojem nije bilo tog datuma, Dana državnosti BiH, kao praznika. Žustro sam reagovala. Dobila sam obrazloženje da neće drugi da ga prihvate, pa i stranci. Rekla sam baš me briga što neće drugi da prihvate. Mislim da ga mi trebamo obilježavati. Tako da. ne radi mene, već podržali su me i moje kolege iz Kluba u Parlamentarnoj skupštini BiH, ali to dalje nije išlo. Nisam upratila do kraja, jer više nisam na funkciji, ali mislim da taj zakon nikada nije donesen. Ne znam ni koliko nam je sada svima važan 25. novembar kao Dan državnosti, jer da je važan. valjda bi se ti zakoni uspjeli usaglasiti i donijeti. Jer, sada ga samo obilježava FBiH”, kaže Muminagić.

Sagovornica AA naglašava kako je 25. novembar temelj i ove sada Bosne i Hercegovine bez obzira na to kako je konstituisana.

“Ne znam koliko je u obrazovnom sistemu prisutno govorenje o 25. novembru kao Danu državnosti BiH. Bila sam profesor u školi, ali pošto sam ekonomista, predavala sam privrednu i finansijsku matematiku i znam da smo u moje vrijeme to obilježavali i prenosili to na mlađe njegovu važnost. Ne znam koliko se to sada čini. Mislim da bi trebalo prvo od obrazovnog sistema početi. Ovo kako smo stranački podijeljeni mislim da mnoge stranke ili više njih nema baš u svojoj agendi i ovaj datum. Ako se mene pita, mislim da nam je temelj državnosti bez obzira na svu prethodnu istoriju Bosne i Hercegovine, jer ona je i u tom Drugom svjetskom ratu trebala da nestane i bude ukinuta i podijeljena je i bila, odnosno pripojena. No, ne samo delegati već svi oni koji su branili tada državu Jugoslaviju, a u sklopu toga i Bosnu i Hercegovinu izborili su se da se zadrži i državnost i suverenitet Bosne i Hercegovine. Ako nemaju to u svojim programima, a sve ih ne znam kao takve, mislim da je posljedica to da onda 25. novembar nema baš preveliki značaj, odnosno ima značaj samo u FBIH. A, kada se obilaze i obilježavaju, a obilježavanje baš nije nešto posebno izraženo jasno je kako se daje značaj tom datumu. Ne vidim da svi jednako pristupaju tome”, cijeni Muminagić.

Smatra da datum parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji se kao praznik proslavlja u RS-u 21. novembra, ne može biti zamjena za 25. novembar niti Dan državnosti BiH.

“Po meni, Bosna i Hercegovina ne počiva od parafiranja (uspostavljanja) Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tako da ga ja ne bi prihvatila. Ali, tamo ljudi koji žive u RS-u, ako im je zakon već donesen i opredjeljuju se uredu je. Ne zagovaram da ne poštuju to. Ali, nikako ne mogu prihvatiti da 25. novembar nije značajan za taj period. Rođena sam na području današnje RS, odnosno drugog entiteta, u Doboju, i mi smo svojevremeno to obilježavali u tom gradu”, ističe Muminagić.

“Nismo htjeli ovakvu BiH”

Naglašava da mi zaslužujemo Bosnu i Hercegovinu.

“A, kako je uređena, mislim da to ne zaslužujemo. Mislim da bi trebalo na drugi način to uraditi. Međutim, odnosi u Bosni i Hercegovini, ne samo među narodima, jer među narodima mislim da bi se daleko lakše rješavalo, nego među neću reći strankama, nego vlastima koje su i u jednom i u drugom entitetu i prema zahtjevima za treći entitet, nisu takvi da bi BiH bila svima na srcu i da kažemo – ovakvu smo htjeli. Nismo htjeli. Ja bar mislim da nismo htjeli. A, sada šta je tu je. Treba se boriti da pokušamo da izgradimo ono koliko možemo da bude zajedničko, da zajedno to prihvatimo ne namećući ni jednim ni drugim, govorim i o narodima i o strankama ono što ne mogu prihvatiti Ali, moramo se boriti za taj jedan cilj da Bosna i Hercegovina opstane i da Bosna i Hercegovina bude po volji, neću reći svih, ali većine građana. Jer, bilo je uvijek, i prije ovog rješenja dejtonskog, onih koji nisu prihvatali Bosnu i Hercegovinu i kao republiku, a koji nisu ni prihvatali odnose u bivšoj SFRJ u kojima je Bosna i Hercegovina postojala kao republika. No, ZAVNOBiH je dao temelj i mi smo i kao građani i kao pripadnici svih naroda, ali i manjina, prihvatali takvu Bosnu i Hercegovinu, odnosno podržavali je”, ističe Muminagić.

Govorila je i o sve češćem uvođenju termina “legitimnog predstavljanja” među narodima te koliko zapravo svi trebamo biti prvenstveno građani.

“Ne znam koliko smo građani samo. I u bivšem sistemu i tada se gledalo i vodilo računa da budu ravnopravno zastupljeni svi narodi. Konačno, to nam Deklaracija Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a kaže. Ali, da se počnemo dijeliti baš tako da ne može proći jedna Suada među svojim i drugim narodima mislim da to nije uredu. Govorim o sebi jer sam bila predstavnik Bosne i Hercegovine u Skupštini SFRJ, a bilo je dosta mojih kolega, mi smo bili nacionalno mješoviti. No, nije se vodilo računa jesam li baš ja i moje koleginice i kolege izabrani po tom nekom nacionalnom ključu, ali se vodilo računa da predstavnici iz svih naroda koji su činili Bosnu i Hercegovinu budu ravnopravno zastupljeni. Bosna i Hercegovina je tako sazdana od pamtivijeka, da ne kažem drugačije. Vodilo se računa, ali ni tada nije to bilo ko je ko i koga podržao opredjeljujuće. Sada se pokušava uvesti nešto drugačije. Koga sam ja onda predstavljala u ime Bosne i Hercegovine. Tada su bili muslimani i ja sam se tada opredjeljivala kao muslimanka, kada sam dobila pravo da se tako opredijelim, ali me nisu birali samo muslimani, odnosno samo iz tog naroda. Birali su me građani Bosne i Hercegovine, odnosno tijela koja su birali građani BiH. Mene su izabrali da budem delegat u Skupštini SFRJ. Tako da ne leži mi legitimno predstavljanje”, ističe Muminagić.

Bila je jedna od inicijatorki uspostavljanja Komisije za jednakopravnost spolova unutar Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, te je, kaže, žalosti i uznemiruju gotovo stalne informacije o nasilju u porodici i ubistva žena.

“Mislim da je prvi korak u obrazovanju. Spomenula sam Deklaraciju o ravnopravnosti. Mi smo se u Bosni i Hercegovini izborili, mislim da jesmo, za ravnopravnost spolova, ne žena. Jer, mislim da na jednak način trebamo tretirati i muškarce i žene. Ako to nije prisutno prvo kod kuće, a drugo u obrazovanju i ako to nije prisutno u djelovanju kada ljude se zaposle, rade i budu u strankama, u parlamentima, ako postoje razlike ili omalovažavanja jednog spola, o ženama govorim, onda šta da očekujemo. Ne mogu dati neki savjet šta treba uraditi. Ali, mislim da treba početi od korijena. I od kuće i od škole i od društva. Bila sam dobar đak u Ekonomskoj školi kada sam je pohađala u Doboju. Mi smo se poštovali. Bila sam jedan od boljih učenika, li sam više cijenila svog druga Rudija Jurića koji je bio bolji od mene u svim predmetima. Ali, to nije značilo da su mene omalovažavali zato što su njih jedan ili dvojica bili bolji. Mi smo se uvažavali i poštovali. Išla sam i na radne akcije i sa ferijalcima, bila sam i u izviđačima. Taj ravnopravni odnos smo gradili. Imamo li mi sada u ovom sistemu, odnosno načinu života tih odnosa koje smo gradili nisam sigurna. Dosta sam putovala i to mi je ostalo od ferijalaca kao navika. A, kod ferijalaca smo bili jednako i muškarci i žene ravnopravni. Ostalo mi je od izviđača, od gorana. To su ti segmenti”, ističe Muminagić.

Područja u BiH postaju pustahije

Smatra da vlasti nedovoljno čine u ekonomskom osnaživanju građana koje je ključ ostanka u BiH, ali i njenog napretka.

“Učinili smo ono što je dovelo građane do ovog stepena. Uništili smo sve što smo imali. Promjenom sistema nije moralo sve da propadne. A, koliko pratim rijetke su firme i institucije koje su opstale i ostale. Bez tog temelja razvoja, zapošljavanja mladih u zemlji, u Bosni i Hercegovini, a ne kao što je pola moje porodice po svijetu, teško možemo dati ikakav savjet. Hoćemo li se mi i dalje ovako pregoniti o legitimnom predstavljanju i ostalom ne znam u čemu sve, a zanemariti osnovu tu na nama je. Prolazila sam Bosnu i Hercegovinu i mi i dalje imamo dosta nerazvijenih područja. U Skupštini SFRJ bila sam predsjednik Odbora za nerazvijene. Imali smo takvu instituciju, odbor i u Skupštini BiH. Imali smo donesene zakone kojima smo solidarno i na nivou Jugoslavije i na niovu BiH izdvajali određena sredstva da se daju po programima, ovim nerazvijenim područjima. Nisu sva nerazvijena područja ostala nerazvijena. Imamo primjer Tešnja. Tešanj je bio nerazvijena opština i pomagana sa nivoa republike. Tešanj je sada među prvima, a možda i prvi u BiH. Imali su i podsticaje, ali su i ljudi sami od sebe stvorili uslove da se ljudi mogu sami zapošljavati i da ostaju. Naš standard ni u jednoj sredini nije sjajan, ali eto bar da nemamo neko veliko siromaštvo koje se sada pojavljuje. Tako da jednostavno pored ovoga što dobivamo i od međunarodne zajednice, kredite uzimamo mislim da bi smo morali voditi računa da se to radi, odnosno raspoređuje ravnomjernije. Valjda je to meni ostalo iz perioda kada sam se time bavila. Iz ovih manjih sredina to se prazni”, navodi Muminagić.

Ističe da i iz RS-a i iz FBiH ljudi odlaze te da ne treba da se zanosimo.

“Mislim da jedino je to, da neku smišljenu politiku napravimo, a imali smo je, može se kopirati ako ništa drugi dijelovi, da uradimo nešto da se standard poveća, odnosno da omogućimo zapošljavanje”, kaže Muminagić.

Cijeni da je prvo pitanje na kojem treba raditi, da razvijamo svijest i želju da Bosna i Hercegovina svim građanima bude domovina.

“Možete me nazvati i prozvati, a čine to neki, jugonostalgičarom, ali ovo kako smo se podijelili, pa svaka država o sebi vodi brigu, ne samo brigu već ne vodi računa šta se kod drugih dešava, dosta teško možemo ići. Ne zagovaram ja ujedinjavanje niti bilo šta drugo. Samo nalazili smo i u toj Jugoslaviji načina i to je bila borba. Nije se ni na nivou Savezne skupštine lako dogovaralo oko izdvajanja za solidarnost. To su bili fondovi, ali su oni pomagali svim nerazvijenim republikama među kojima je bila i BiH. A, u BiH smo imali sistem na osnovu kojeg smo pomagali i nerazvijenim sredinama unutar nje. Skoro sam prolazila putem preko BiH prema Nikšiću u Crnoj Gori. To je, ne znam koju riječ da upotrijebim kako to izgleda od Stoca kada se ide prema dalje, nego pustahija. Ima tog i u ovim drugim područjima da se krivo ne shvatim. Mi bi morali to staviti na sto i to u Parlamentu BiH ne tu jednu opštinu, nego kao sistem i naći rješenje za podsticaje. Čim se stvore uslovi da ljudi mogu raditi i opstati u tim sredinama mi ćemo imati naše ljude ovdje. Ne idu ljudi samo iz Sarajeva, ne idu samo iz Banja Luke, ne idu samo iz Mostara nego idu i iz ovih manjih područja. Ako ispraznimo teritoriju šta smo dobili onda. Pa neka ja onda ne budem legitimni predstavnik nikoga. Naravno da ne mogu biti u ovim godina. Ali, hoću reći ako već na tom insistiramo dajmo onda insistiramo na tome da ti ljudi koji biraju predstavnike mogu opstati”, zaključuje Muminagić.

Suada Muminagić u svojoj bogatoj političkoj karijeri bila je i potpredsjednica Skupštine opštine Doboj, član Izvršnog vijeća (Vlade) SRBiH, a dobitnica je Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena bratstva i jedinstva sa srebrenim vijencem, Spomen plakete Opštine Doboj, te Plakete Skupštine SFRJ.