"Za svako nemirno dijete kažu da ima ADHD, a to je ozbiljna dijagnoza": Defektolog za N1 upozorava na opasan trend

Hadžić je istakao da stručni kapaciteti u Bosni i Hercegovini postoje, ali da problem nastaje kada treba organizovati sistemsku podršku.

"Ključna poruka, zaključak ili ono što mi generalno godinama već kompariramo jeste da zaista mi u pogledu stručnog rada i onog što kao profesionalci nosimo kao kapacitet za rad ne zaostajemo nigdje ni trenutka za nekim savremenim zemljama ili onim koje nam se vrlo često kroz različite projektne i druge aktivnosti ili eventualno neke pilot-projekte implementacije serviraju od obrazovnih i drugih vlasti kao neko, nazovimo pod navodnicima, idealno rješenje za oblast podrške djeci sa razvojnim teškoćama", rekao je.

Dodao je da stručnjaka ima, ali da ih sistem mora adekvatno uključiti.

"Ova zemlja, ovaj grad, ovaj kanton ima dovoljno stručnih profesionalaca koji zaista na vrlo kvalitetan način mogu odgovoriti na sve izazove, barem u ovom trenutku. Međutim, svaki put imamo zasigurno skoro pa bjanko prije početka svakog skupa jedan zaključak koji kaže: mi moramo raditi na jačanju sistema, čija slabost vrlo često se prelama preko leđa profesionalaca."

Posebno je naglasio da profesionalci ne mogu snositi odgovornost za to što ih u sistemu nema dovoljno.

"Struka kojoj pripadam nije kriva zato što nema dovoljno profesionalaca u sistemu. Tu odgovornost nose oni koji donose odluke o zapošljavanju, o kapacitiranju, o kadrovskom položaju struke kojoj ja pripadam."

"Asistent nije najbolje rješenje za svako dijete"

Govoreći o inkluziji u Kantonu Sarajevo, Hadžić je upozorio da se personalna asistencija prečesto posmatra kao univerzalno rješenje.

"Rješenja za koja se opredjeljuje, u ovom slučaju Kanton Sarajevo, nisu adekvatna za svako dijete sa razvojnom teškoćom. Moram naglasiti, kada su u pitanju asistenti u nastavi, stalno ponavljam, nije za svako dijete prvi izbor i najbolji izbor asistent u nastavi. Nije za svako dijete najbolji izbor da mu asistent u nastavi radi sa njim punih devet godina."

Postavlja se, kaže, pitanje kasnije samostalnosti djeteta.

"Dakle, postavlja se pitanje šta je sa kasnijim neovisnim funkcionisanjem tog djeteta u životnoj, odnosno društvenoj zajednici i tako dalje."

Smatra da uz asistente mora postojati mnogo jača stručna podrška iz oblasti specijalne edukacije i rehabilitacije.

"Mora se obezbijediti adekvatan proces opservacije, procjene i dijagnostike svih vrsta razvojnih teškoća, gdje se na osnovu tog merituma određuje stepen, kvalitet, vrsta i način podrške svakom djetetu."

"Inkluzija je poštivanje prava svih, a ne parcijalno"

Hadžić je naglasio da pojedinačni pozitivni primjeri ne mogu zamijeniti funkcionalan sistem.

"Mi imamo jako puno dobrih primjera inkluzivnog obrazovanja. Međutim, ne smijemo zasnovati ovaj sistem na pozitivnim primjerima, jer onda padamo u jedan kliše. Inkluzija je poštivanje prava svih, a nikako parcijalno."

Posebno upozorava na period nakon završetka školovanja.

"Postobrazovni period u životu svake osobe sa razvojnom teškoćom je puno važniji nego onaj obrazovni. Mi upozoravamo na jednu činjenicu koja kaže da ćemo mi vrlo brzo, u roku od tri do pet godina, imati puno veći broj djece sa razvojnim teškoćama koja su izašla iz obrazovnog sistema, a nemaju adekvatno socijalno-društveno rješenje."

Potom je postavio pitanja koja, kako kaže, sistem tek treba ozbiljno otvoriti:

"Kuda dalje? Šta dalje? Šta je sa zapošljavanjem, šta je sa samostalnim životom u lokalnoj zajednici, šta je sa onim što mi vrlo često zovemo ostajanje na kapacitetu porodice? Dakle, to je puno veći izazov o kojem moramo na vrijeme razmišljati."

"Napravili ste profesiju mobilnom, a u školi ništa nije mobilno"

Jedna od tema bio je i položaj defektologa i logopeda koji rade kroz mobilne stručne službe.

Hadžić je taj model oštro kritikovao.

"Vi imate jedan specifičan način zapošljavanja koji kaže: defektolog i logoped su zaposleni u okviru neke mobilne službe. Ja upozoravam obrazovne vlasti da u jednoj osnovnoj školi ne postoji ništa mobilno, pa čak ni tabla nije mobilna, a evo, profesiju kojoj pripadam napravili ste mobilnom."

Problem vidi i u tome što stručnjaci veliki dio vremena gube na prelazak između škola.

"Ako radim u jednoj ustanovi, ja moram biti vezan za tu ustanovu, dakle ne hodati od škole do škole, gdje više trošim vremena na hodanje i administrativnu organizaciju nego na ono na šta sam ja prvenstveno usmjeren – rad sa samom djecom."

Dodao je da potrebe u školama više nisu male.

"Kamo sreće da ja u jednoj školi imam samo dvoje djece kojima treba moja podrška. Ja bih bio presretan. Neka bude mobilan u 60 škola. Nažalost, podaci govore da skoro svaka škola, evo barem ove veće škole, ima potrebu za zapošljavanjem jednog stručnjaka ovog profila."

"Promjena asistenta može biti ključni problem za dijete"

Hadžić je posebno naglasio važnost kontinuiteta.

"Za dijete tipičnog razvoja promjena je jako izazovna. Evo, uzet ću vlastiti primjer. Moj sin je sada krenuo u peti razred osnovne škole. Šta kao roditelj najviše Boga molim jeste samo da mu ostane razrednica ili ekipa ljudi koji s njim rade što duže."

Kod djece s razvojnim teškoćama, kaže, to je još važnije.

"Za dijete sa razvojnim teškoćama, to je skoro pa ključna stvar. A vrlo često teško uvodimo dijete u strukturu i onda taman napravimo jednu adekvatnu strukturu rada i dolazi do promjene ljudi. I to je situacija koja se ne bi smjela ponavljati."

"Asistenti rade posao za koji se nisu školovali"

Hadžić je upozorio i na obrazovanje asistenata.

"Asistenti u nastavi su jedini profesionalci u trenutnom obrazovanju koji rade posao za koji se nisu školovali."

Dodao je da asistenti sami traže dodatno stručno osposobljavanje.

"To su profesionalci iz različitih područja koji su, naravno, preuzeli vrlo svjesno taj vrlo odgovoran posao i oni sami kažu: pomozite nam u kontekstu stručnog kapacitiranja i svega."

Na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kaže, pokretane su inicijative za posebni četverosemestralni program.

"Već sam kroz ovu instituciju pokrenuo više inicijativa i preko različitih drugih inicijativa da se na našem fakultetu, koji ima Odsjek za edukaciju i rehabilitaciju, formira četverosemestralni program koji je usmjeren samo na asistente u nastavi i da ti ljudi i svi oni koji eventualno hoće sutra da uđu u taj proces završe taj modul, da imaju osnove onoga za što sutra ulaze."

"Tri sektora, a dijete jedno"

Poseban problem je, smatra Hadžić, rascjepkanost između obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite.

"Jako teško dolazi do uvezivanja tog sektora. Mi smo sad imali na konferenciji kolege koji dolaze, evo, recimo, iz Srbije, iz Hrvatske, Slovenije, od koga god, u svim svojim nastupima ističu upravo tu prednost te multisektorske povezanosti."

Naveo je primjer modela u kojem tri sektora djeluju kroz jednu ustanovu.

"U jednoj ustanovi koja pripada socijalnom sektoru pruža se usluga djeci koja su u obrazovanju, a uporedo s tim sve rehabilitacijske usluge u toj ustanovi finansira Ministarstvo zdravstva. Pa to vam je tri sektora u jednoj ustanovi bez ikakvih problema."

Nasuprot tome, u BiH se često čuju objašnjenja da nešto "nije nadležnost" određenog sektora.

"Čak imate one formulacije objašnjenja koje kažu: 'Znate šta, mi nemamo sa vama ništa, vi ste obrazovanje.' Ili kažu: 'Znate šta, vi ste zdravstvo, mi nemamo sa vama.' 'Nije moja nadležnost.' Pa stanite malo. Čiji smo mi? Čija su ovo djeca?".

Rana intervencija: "Roditelji su sami sebi prepušteni"

Hadžić je posebno insistirao na važnosti rane intervencije.

"Rana intervencija mora biti definisana od trenutka kada se dijete na Kliničkom centru rodi sa razvojnom teškoćom, kada prva osoba prepozna, ko god on bio."

Podrška, kaže, mora odmah uključivati porodicu i različite sektore.

"Od tog trenutka majka, roditelji, svi, porodica mora dobiti psihosocijalnu podršku. Odakle? Iz socijalnog sektora, iz zdravstvenog sektora. Dijete odmah rehabilitacijske tretmane, sve moguće. Odakle? Od svih sektora."

Hadžić smatra da podrška mora biti najintenzivnija upravo u najranijim godinama.

"Ta podrška mora do sedme godine biti u maksimalnom, stopostotnom kapacitetu da obezbijedimo sve djetetu što može. Zašto? Prevenirat ćemo veće teškoće kasnije."

Međutim, sadašnji sistem, prema njegovim riječima, radi obrnuto.

"Dijete u ranoj intervenciji jako slabo dobiva. Roditelji su sami sebi prepušteni. Dakle, vrlo često traže ta rješenja, čak i, nažalost, čega me jako stid, plaćajući različite privatne usluge. I onda dijete takvo nedovoljno kapacitirano dolazi u osnovno obrazovanje. Nije niti do razvojne teškoće, nego do sistema koji to nije usmjerio na dijete dok je trebalo."

"Krivulja ide sve gore i gore"

Kada je riječ o broju djece koja pokazuju različite razvojne teškoće, Hadžić kaže da je situacija ozbiljna.

"Situacija je jako ozbiljna. Dakle, jako ozbiljna iz razloga što, znate, kad imate neku problematiku, napravite istraživanje na terenu ili eventualno kao profesionalac u praksi vidite neku tendenciju, niste toliko zabrinuti, nego čekate možda neki pad."

Ali, kaže, pada nema.

"Međutim, ovo je jako zabrinjavajuće što ta krivulja sve ide gore i gore. Dakle, na presjeku od šest mjeseci vi vidite povećanje broja djece."

Istovremeno je upozorio da se ne smije svako odstupanje automatski proglašavati autizmom.

"Moram naglasiti da jako veliki broj djece sa različitim karakteristikama koje odaju u javnosti, u funkcionisanju, u vrtiću, u školi, u porodici, nisu djeca sa razvojnim teškoćama. To su vrlo često karakteristike koje liče eventualno na, ili roditeljima tako izgledaju, ili nekome drugom, kao neke karakteristike koje se tiču autizma."

Poručio je jasno:

"Nije svako odsustvo govora autizam."

"Sve je veći broj djece koja zahtijevaju intenzivnu podršku"

Govoreći o spektru autizma, Hadžić je pojasnio da postoje velike razlike u nivou samostalnosti.

"U samom autizmu to je dijapazon od onoga totalno nesamostalnog djeteta, kojih je sve veći broj, do onog što mi zovemo visokofunkcionirajući autizam."

Posebno ga zabrinjava porast broja djece kojima je potrebna intenzivna podrška.

"Puno veći broj djece koja zahtijevaju bukvalno intenzivnu podršku, jedan na jedan, cjelodnevni nadzor. Djece koja nemaju adekvatnu percepciju opasnosti."

Smatra da u svijetu postoje sistemski odgovori, dok su oni u BiH i dalje nepovezani.

"Tendencija je sve veća. Rekoh, nismo jedini, to je generalno u svijetu svuda. Međutim, u svijetu postoje neki odgovori. Kod nas su ti odgovori još uvijek usmjereni na različite strane."

"Ekrani jako puno utječu"

Hadžić je govorio i o povezanosti ekranizma, pažnje i govorno-jezičkog razvoja.

Na pitanje koliko rana izloženost ekranima može utjecati na razvoj djeteta, odgovorio je:

"Jako puno, jako puno."

Pozvao se i na preporuke koje su predstavljene na konferenciji.

"Ali neki okvir je: u prve dvije godine života dijete nikako ne bi smjelo ničemu da bude izloženo. I tu stavljam tačku."

Istakao je i specifičnost navika na Balkanu.

"Mi smo kultura u kojoj je rad TV-a u nekom spontanom okruženju sasvim normalan. Mi smo od onih koji ujutro ustaju, pale TV i gledaju ga, ne gledaju, on je tu negdje upaljen, vrti se."

Za dijete, kaže, taj sadržaj postaje dominantan stimulans.

"Za dijete taj sadržaj, dok mi obavljamo milion drugih poslova, spremanja, je nešto što mu najviše privlači pažnju. I onda mi na taj sadržaj ne obraćamo pažnju, nego već pravimo djetetu strukturu za ekrane i taj utjecaj tehnologije."

"Svi smo mi na ekranizmu"

Hadžić je naglasio da ekranizam, po njegovom mišljenju, nije dijagnoza.

"Ekranizam po mom mišljenju nije dijagnoza. Ekranizam je specifično stanje, odnosno specifični termin koji opisuje nešto što se kaže."

Pojasnio je da se u literaturi govori o prekomjernoj upotrebi tehnologije koja može dovesti do teškoća u komunikaciji.

"Ako je to tako, znate šta, svi smo mi na ekranizmu. Instalirajte aplikaciju koja prati upotrebu telefona, pa ćete vidjeti frapantno. Ja sam je odmah deinstalirao. Mene je strah odmah bilo. Ja sam se šokirao i onda sam rekao: 'Stop, nećeš to više, barem nećeš znati.'"

Problem, upozorava, nije samo kod djece.

"Izađete na kafu, ljudi sjede i gledaju u telefone. A da ne govorim o tom svijetu djece i mladih."

"Prije nego dijete usvoji maternji jezik, ne uvodite strani"

Hadžić je imao vrlo direktnu poruku roditeljima kada je riječ o ranom izlaganju stranom jeziku.

"Molim vas, prije završetka usvajanja maternjeg jezika, nemojte uvoditi strani jezik. Pogotovo ne na način izloženosti."

Kao problem navodi situacije u kojima dijete zna izraz na engleskom, ali ne i na maternjem jeziku.

"Stavite sliku pred dijete. Imam dijete četiri, pet godina, stavite sliku, ne znam, mlijeka, kuće, svega. Da, 'milk', 'house' i ostalo. Ne zna našu riječ. Nije tipično. Neću reći nije normalno. Nemojte to raditi, molim vas."

Smatra da djeca neće zakasniti sa stranim jezikom ako se on uvodi kasnije i metodički.

"Neće niko zakasniti na učenje stranog jezika. Uvodite metodičko učenje. Neka to uče profesionalci."

"Nije svako dijete koje nema pažnju ADHD"

Govoreći o ADHD-u, Hadžić je upozorio na sve češće samodijagnosticiranje i etiketiranje djece.

"Jako ozbiljna dijagnoza. Jako ozbiljna dijagnoza."

Ali, dodaje, danas se termin koristi previše olako.

"Kod nas je sada, izgleda, trend. Svaka druga odrasla osoba kaže da ima ADHD. Kaže da ima ADHD ili disleksiju. Ali svuda je to u svijetu. To je 'in' dijagnoza."

Posebno upozorava na škole.

"Imamo jako malo potvrđenih zvaničnih dijagnoza. A čut ćete, sad da uđemo u svaku školu, da razgovarate onako, da napravite jedan screening u razgovoru sa nastavnicima, pedagozima, čut ćete za veliki broj djece s etiketiranjem. Nije svako dijete sa neadekvatnom pažnjom ADHD."

Hadžić smatra da se problem pažnje danas vidi i šire u društvu.

"Danas kod opće populacije vi imate problem koncentracije. Dakle, problem koncentracije generalno, čini mi se generacijski problem."

Ipak, kod sumnje na ADHD, naglašava da dijagnoza mora biti medicinski potvrđena.

"ADHD se mora potvrditi medicinski i na takav način se mora i tretirati."

"Zovite nas kada pišete zakone"

Na kraju razgovora Hadžić je uputio vrlo direktan zahtjev nadležnim institucijama.

"Hitno moramo raditi na adekvatnim, stručno zasnovanim i naučno zasnovanim izmjenama koje će biti usmjerene na potrebe djeteta bez obzira na vrstu, stepen teškoće."

Dodao je da odluke o podršci djetetu moraju donositi stručnjaci.

"Određenje oblika, načina, intenziteta, vrste tretmana za dijete, intervencije, mora biti zasnovano na vrsti, stepenu, obliku teškoće. Dakle, i mora dolaziti od profesionalca. Dakle, ne od nekog administrativnog sistema."

Posebno je kritikovao činjenicu da akademska zajednica nije dovoljno uključena u kreiranje propisa.

"Jedno je kad vas neko pozove da držite predavanje pred 500, 600 nastavnika, da održite neko stručno predavanje, ali to nije uključenost. Zovite me kad radite zakonske, podzakonske, normativne akte. To je ključ organizacije sistema."

Razgovor je zaključio porukom:

"Teško vlasti koja se boji akademske zajednice, a još teže akademskoj zajednici koja se bavi sama sobom."

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad