Ne piše se poraz kada cijela država ponovo diše kao jedno

Ali ono što se dogodilo tokom proteklih mjesec dana ne može stati ni u jednu tabelu, niti se može izmjeriti brojem bodova, golova ili pobjeda.

Bosna i Hercegovina je ponovo postala jedna zemlja.

Na nekoliko sedmica nestale su svakodnevne podjele, teške vijesti, političke svađe i razočarenja koja godinama prate ovu državu. Umjesto toga, u gradovima, selima i mahalama, na trgovima, u kafićima i domovima, ljudi su čekali isti zvižduk sudije i slavili iste golove.

Isto su radili u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Zenici, Banjoj Luci, Brčkom, Goraždu, Cazinu, Trebinju... I isto su radili hiljadama kilometara daleko u Beču, Malmöu, St. Louisu, Chicagu, Melbourneu, Oslu, Zürichu, Berlinu i desetinama drugih gradova u kojima žive Bosanci i Hercegovci.

Nije bilo važno koliko dugo neko nije bio u domovini. Nije bilo važno gdje je rođen niti kojim je putem otišao. Kada je igrala Bosna i Hercegovina, svi su bili kod kuće.

Zastave su se ponovo vijorile na balkonima. Dresovi koji godinama stoje u ormarima ponovo su postali dio svakodnevice. Djeca su učila riječi himne. Oni stariji prisjećali su se nekih drugih generacija i nekih drugih snova.

Reprezentacija je vratila ono što je ovoj zemlji možda najviše nedostajalo, osjećaj zajedništva.

Na tribinama Mundijala nije bilo potrebno tražiti navijače Bosne i Hercegovine. Bili su svuda. Glasniji od mnogih koji su ostali do kraja turnira. Njihove fotografije i videosnimci obišli su svijet. Strani mediji pisali su o atmosferi koju su napravili, a društvene mreže bile su preplavljene prizorima pjesme, suza, zagrljaja i ponosa.

Jer za Bosance i Hercegovce reprezentacija nikada nije samo fudbal.

Ona je uspomena na djetinjstvo, razlog da se porodica okupi, prilika da prijatelji koji se mjesecima nisu vidjeli zajedno pogledaju utakmicu. Ona je veza između domovine i dijaspore. Ona je ono što podsjeća milione ljudi da, bez obzira gdje žive, pripadaju istom narodu i istoj zemlji.

Zato poraz od Sjedinjenih Američkih Država boli.

Ne zato što je završeno takmičenje, nego zato što su završene večeri u kojima je cijela država disala kao jedno. Završeni su dani kada se satima prije utakmice pričalo samo o sastavu, taktici i protivniku. Završeni su trenuci kada su ulice bile prazne dok traje utakmica, a pune čim sudija odsvira kraj.

Mundijal je Bosni i Hercegovini vratio emociju za koju su mnogi mislili da je izgubljena.

Pokazao je da ova zemlja, uprkos svim problemima, i dalje ima nešto što se ne može kupiti niti izgraditi političkim govorima, ljude koji je vole bez ikakvog interesa.

Možda upravo zato ovaj nastup ne treba pamtiti po eliminaciji.

Treba ga pamtiti po zastavama koje su se ponovo ponosno nosile ulicama svjetskih gradova. Po djeci koja su prvi put obukla dres Bosne i Hercegovine. Po roditeljima koji su im objašnjavali zašto se himna sluša stojeći. Po hiljadama grla koja su u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama i Meksiku pjevala "Jedna si jedina" kao da su na Koševu ili Bilinom polju.

Ako je reprezentacija uspjela nešto osvojiti na ovom Svjetskom prvenstvu, onda to nije pehar.

Osvojila je nešto mnogo teže, ponovo je osvojila svoje ljude.

A kada jedna zemlja ponovo povjeruje u sebe, tada nijedna eliminacija ne može biti pravi poraz. Kao što reče jedan uplakani navijač, "volimo ih, volimo ih i previše."

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad