Anatomija opravdanja: Kako smo naučili žaliti dželata, a kriviti žrtvu?

Umjesto osude svireposti do izražaja dolaze glasovi koji pokušavaju pronaći "opravdanje" zločina na Dobrinji. Iako je za zakon on trenutno osumnjičeni, detalji koje je iznijelo Tužilaštvo KS – od krep trake kojom je Tarik Prusac supruzi Elmi Godinjak obmotao krug oko glave 20 puta, do dva ispaljena hica – govore sami za sebe o kakvom se činu radi.

I samim time, nizanje brojnih komentara u kojima se pronalaze olakšice za osumnjičenog u isto vrijeme se konstruišu i opasne narativne niti - dželat je, navodno, žrtva sistema, bivše supruge i "unutrašnjeg poretka duše" koji je eksplodirao. Pišu o "tempiranim bombama" i "krvoločnim zvijerima" u koje se čovjek pretvori jer mu je "oteto dijete".

No, veoma je bitno govoriti jezikom dosad iznesenih činjenica. Osim prethodnog premlaćivanja, obmotavanja trake i onesposobljavanja da zaštiti vlastito dijete da ne gleda takve prizore, a onda i da je ne odvede, javnost su nadležni upoznali i sa još svirepijim informacijama. Elma je naočigled djeteta premlaćena pa je u žaru borbe da ga zaštiti i spriječi njegovo nasilno odvođenje na nju i pucano. Ne jednom, već dva puta. Prvi hitac je bio promašen, a drugi koban - Elmi je oduzet život, a djevojčici djetinjstvo, barem ono nevino i ispunjeno ljubavlju.

Na ročištu se pokajao, pravdao se da je htio zastrašiti. Ipak, otisci koje je ostavio i svi raniji potezi govore upravo suprotno - djelo je bilo planirano.

Zastrašiti krep trakom i hicem u stomak? Zastrašiti tako što dijete silom odvedeš sa mjesta na kojem je svjedočila brutalnom zločinu pa je odvedeš na ćevape da je "umiriš" i sjetiš se biti otac?

Ali tu ne staju jezivi detalji o Tarikovoj prošlosti. Iznesene informacije na tom istom ročištu ukazuju na to da je i ranije imao nasilničke porive. Pretukao je majku i brata i za to je 2016. godine presuđen. Međutim, kasnije se, iako još nije jasno kako, zaposlio kao zaštitar. Kakva ironija, zaposlio se da štiti ljude od nasilnika, a na kraju iz tog povjerenog mu službenog pištolja ubije osobu koju je trebao štititi od cijelog svijeta.

To nije "afekat". To je plan. To nije "puknuće". To je posjedovanje.

Ipak ni te činjenice nisu dovoljne za samilost i razumijevanje žrtve pa tako najglasniji argument branitelja nasilja na internetu jeste onaj o uskraćivanju viđanja djeteta.

"Nije vidio kćerku 25 dana", odzvanja digitalnim prostorom kao legitimna dozvola za pucanj. Ipak, sudska ročišta demantuju tezu o "očajnom ocu". On je dijete viđao redovno, uzimajući ga od žrtvine majke, uprkos tome što mu je već ranije bila izrečena zabrana prilaska zbog prijetnji.

Ono što su komentatori nazvali "dušmanima koji gaze čovjekovu bol", zapravo je bila Elmina borba za goli život. Prijavljivala je uhođenje, dolaske na posao, nasilje. Njena jedina krivica u očima krvnika i njegovih digitalnih advokata bila je ta što je odlučila da više ne bude žrtva u tišini.

Ono što posebno boli i oduzima dah više od vulgarne muške solidarnosti, jesu glasovi žena. Žena koje pitaju: "Hoće li ikad bilo koja žena biti kriva?" i sugerišu da bi se žrtve trebale "priupitati" čime su prouzrokovale sopstvenu smrt.

Kada žena opravdava femicid, ona ne brani samo ubicu; ona potpisuje kapitulaciju sopstvene slobode. To je najdublji oblik patrijarhalne dresure – uvjerenje da je ženski život vrijedan onoliko koliko je ona poslušna, a da je smrt adekvatna kazna za neposlušnost.

Sugerisati da je žrtva "kriva" jer je tražila razvod ili jer je nastavila svoj život nakon toga, znači legalizovati "lovnu sezonu" na svaku ženu koja kaže "ne".

To nije očaj. To je bahatost osobe koja smatra da polaže pravo na tuđi život. Naš poraz nije samo u tome što se zločin dogodio. Naš poraz je u 200 "lajkova" na status koji počinioca takvog zločina naziva "tempiranom bombom". Naš poraz je u svakoj ženi koja je napisala da je Elma trebala "ostati u braku i trpjeti".

Ono što najviše plaši jeste to što ovo više nije incident već pravilo. Sjetimo se 2023. godine i Nizame Hećimović iz Gradačca. Nermin Sulejmanović, suprug od kojeg je pobjegla jer je željela spasiti i sebe i dijete, ubio ju je upravo pred 9-mjesečnom kćerkom, snimajući to uživo, a i u tom slučaju su se izdvojili oni koji su taj zločan podržavali. Sjetimo se i Anela Bećirovića koji je iste godine na Alipašinom polju u Sarajevu ubio nevjenačnu suprugu Emiru Maslan pred četverogodišnjim djetetom koje je naposlijetku i oteo.

Svaki put scenarij isti - on ubije, a javnost proučava "uzroke". Postalo je pravilo da se dželat posmatra kao žrtva okolnosti, a ubijena žena kao neko ko je "uradio nešto što ga je iznerviralo".

Ako se razvela – kriva je što nije trpjela. Ako je započela novi život – kriva je što ga je "izdala". Ako se borila za dijete – kriva je što mu je "stala na žulj".

To nije samo nedostatak empatije, to je duboka dresura u kojoj nas uče da je muškarac vlasnik, a žena vlasništvo. Ako se "vlasništvo" pobuni, vlasnik ima pravo da ga za to kazni – to je logika kojom se vode oni koji danas na mrežama uspijevaju pronaći opravdanje za jedan takav svirepi čin.

Srećom, digitalni prostor nije ostao potpuno nijem na ovaj talas bezdušnosti. Postoji onaj glasniji, razumniji dio javnosti koji se oštro protivi svakom pokušaju relativizacije zločina, podsjećajući da nikakva "porodična drama" ne može biti opravdanje za oduzimanje života.

Mnogi se na mrežama oglašavaju s nevjericom, pitajući se u kakve smo se to ljude pretvorili kada smo u stanju tražiti "ali" u priči o ubijenoj ženi. Ipak, ono što istinski ledi krv u žilama nije samo postojanje onih koji pišu sramne komentare, već činjenica da ti narativi više nisu na marginama.

Zabrinjavajuće je koliko su podrška i opravdavanje nasilja postali glasni, vidljivi i agresivni u javnom prostoru. Kada takvi stavovi dobiju na stotine "lajkova", oni prestaju biti samo mišljenje pojedinca i postaju opasna društvena norma koja direktno ugrožava svaku ženu koja se pokuša oduprijeti nasilniku. To što se zločin pokušava pretvoriti u debatu o "zaslugama" žrtve, jasan je znak da kao društvo tonemo u opasnu ravnodušnost prema femicidu.

Ovaj slučaj, kao i oni prije njega, otvara i ono najbolnije pitanje – kakvu poruku šalje naša kaznena politika? Da li su kazne za femicid u BiH adekvatne težini zločina ili su one samo blaga opomena koja ne odvraća buduće nasilnike? Ako sistem dozvoli da se brutalnost poput ove "pokrije" pričama o stresu i kajanju, kakvu sigurnost mi zapravo nudimo ženama koje se ohrabre da prijave nasilje?

Dok god budemo tražili opravdanje u "očinskoj boli" za nekoga ko je djetetu pred očima ubio majku, mi smo saučesnici. Elma, Nizama, Emira.... nisu ubijene samo hicem iz pištolja. Iznova su ubijene svakim komentarom koji je pokušao da objasni zašto su "zaslužile" ovakav kraj.

Sljedeći put kada vidite takav komentar, sjetite se da sutra to može biti vaša majka, kćerka, sestra ili prijateljica. Jer u društvu koje opravdava ubice, niko nije siguran.

Stavovi autora izneseni u ovom tekstu ne održavaju nužno stavove redakcije N1.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad