Roman o odrastanju bez oca ubijenog u genocidu

[caption id="attachment_132267" align="alignnone" width="750"]

Sa kakvim slutnjama, čežnjama, teškoćama i nedokučivim željama se suočava generacija rođena nakon rata i genocida počinjenom u Srebrenici 1995. godine, Belma je u razgovoru za Anadoliju govorila iz vlastitog primjera. Odgovarajući na pitanja o tome kakve su se misli rojile u glavi djevojčice, koja razmišlja zrelo, poput osobe sa dugogodišnjim životnim iskustvom, naglasila je da život bez jednog roditelja nosi ogromnu prazninu.

Svaki Belmin pokušaj i razgovor s ciljem da sazna kakve su bile očeve navike, šta je volio i kakav je bio, završavao je praćen suzama.

"Zanimalo me sve. Imam samo jednu njegovu malu fotografiju, a jako sam ga željela zamisliti. Kada bih majku Sadinu pitala bilo šta o njemu, ona bi započinjala priču, ali se uvijek borila sa suzama. Pričala je i o tome šta su proživljavali, o dolasku u Srebrenicu gdje su mislili da će biti sigurniji i slično. Na kraju bi zaplakala, pa su sve priče ostajale nedovršene, a i ja sam kasnije izbjegavala postavljati pitanja, kako žene u familiji ne bih rastužila. Ipak, nikad nisam odustala od pokušaja da saznam neki detalj više o svom ocu", kazala je Belma, koja je zahvaljujući videosnimku, koji joj je daidža pokazao, na nekoliko sekundi ipak uspjela vidjeti oca.

Nakon toga, priča Belma, dugo je premotavala snimak: gledala je i analizirala očeve pokrete, visinu, izgled i osmijeh, upoređujući ih sa sobom te tražeći i pronalazeći sličnosti između njega i sebe.

"Nakon što sam pogledala snimak na kojem se smije, njegov smijeh mi je stalno bio pred očima", priča sagovornica Anadolije, dodajući da joj je najteže u životu bilo kada se jednog dana 2008. godine vratila kući iz škole i zatekla majku kako plačući leži na kauču.

Na stolu pored kauča bili su neki papiri i Harizova fotografija, ujedno i jedina koju Malagići posjeduju i koja se nalazi na naslovnoj stranici romana.

[caption id="attachment_132272" align="alignnone" width="750"]

Često boravi i u Glogovi kod Bratunca, koju osjeća kao svoju rodnu grudu. Naime, rođena je u tuzlanskom Univerzitetskom i kliničkom centru, a u Tuzli i studira, na Medicinskom fakultetu. Djetinjstvo je provela u Lukavcu, gdje se školovala i gdje je postala uspješna sportistkinja, baveći se karateom. Danas živi na relaciji Lukavac-Glogova.

"Sebi sam postavljala brojna pitanja u vezi sa vlastitim identitetom. Odakle sam ja, zapravo? U Glogovu sam prvi put došla kada sam imala deset godina, ali odmah sam osjetila da tamo pripadam, jer odatle potiču moji korijeni. Sticajem okolnosti, u rodnom listu mi je upisan drugi grad", kazala je na kraju razgovora za Anadoliju Belma, koja je potresni roman "Moć sudbine" počela pisati dok je pohađala Gimnaziju Lukavac, a pisanje joj je, kako kaže, dosta pomoglo da podnese surovu stvarnost.