Nakon sedam i po sati sna možete se osjećati odmornije nego nakon osam, i razlog nije u dužini spavanja

San nije jedno stanje nego niz ciklusa.

Svaki ciklus traje otprilike devedeset minuta i kroz njega se prolazi kroz nekoliko faza: lakši san, duboki san i faza u kojoj se sanja.

Na kraju svakog ciklusa dolazi kratko razdoblje plićeg sna, prije nego što počne novi. Upravo je to trenutak u kojem se čovjek najlakše budi.

Zašto se iz dubokog sna teško izlazi

Kada budilnik zazvoni usred dubokog sna, mozak se ne prebaci odmah u budno stanje.

To stanje ima ime i zove se inercija sna.

Browning to objašnjava poređenjem: tijelo želi dovršiti ciklus, a to je kao vožnja na tobogana, gdje se ne može stati na pola puta jer postoji zalet.

Inercija sna kod većine ljudi traje od nekoliko minuta do pola sata, a u težim slučajevima i duže. Za to vrijeme su reakcije sporije, razmišljanje mutnije, a pokreti nespretniji.

To je i razlog zbog kojeg se ljudi često osjećaju gore nakon kratkog dnevnog drijemanja nego prije njega.

Zašto baš osam sati može biti loš izbor

Ovdje je računica koja objašnjava naslov.

Ako ciklus traje devedeset minuta, onda se puni ciklusi zatvaraju na sat i po, tri sata, četiri i po, šest, sedam i po, pa devet.

Osam sati ne pada na kraj nijednog ciklusa, nego negdje u sredini, dakle često usred dubokog sna.

Zbog toga se čovjek koji ustane nakon sedam i po sati nerijetko osjeća bolje od onoga koji je odspavao punih osam.

Vrijedi dodati i da tih devedeset minuta nije pravilo za svakoga. Kod nekih ljudi ciklus traje osamdeset, kod drugih sto minuta, pa se najbolje vrijeme pronalazi pokušajem.

Uz to treba računati i vrijeme potrebno da se zaspi, koje je u prosjeku desetak do petnaest minuta.

Svjetlo koje vas izvlači iz dubokog sna

Postoji i drugi razlog zbog kojeg se ljudi teško bude, a nema veze s ciklusima.

Za ritam spavanja zadužen je melatonin, hormon koji tijelo luči kada padne mrak i koji izaziva pospanost. Dnevno svjetlo ga potiskuje.

Browning navodi da čovjek i sklopljenih očiju osjeti promjenu svjetlosti. Kada se u sobi postepeno razdani, tijelo se samo pomjera prema plićoj fazi sna, pa je buđenje lakše.

Ako se budite dok je vani još mrak, tog signala nema.

Deset minuta napolju umjesto još deset u krevetu

Rješenje koje predlaže jednostavno je i ne košta ništa.

Ubrzo nakon buđenja treba izaći napolje, na dnevno svjetlo.

Prirodno svjetlo potiskuje melatonin koji je ostao od noći i pomaže da inercija sna prođe brže. Browning navodi da je upravo nedostatak jutarnjeg svjetla razlog zbog kojeg se mutnoća zna zadržati do podneva.

Za to nije potrebno sunce. I oblačno jutro daje višestruko jače svjetlo od onoga u zatvorenom prostoru.

Ako izlazak nije moguć, pomaže i to da se odmah otvore zavjese i sjedne uz prozor.

Ono što ne treba raditi

Dvije stvari pogoršavaju stanje.

Prva je odgađanje budilnika. Tih dodatnih devet minuta ne donosi odmor, jer tijelo za to vrijeme uđe u novi ciklus koji se ponovo prekida, pa je drugo buđenje teže od prvog.

Druga je nepravilan raspored. Ako se svaki dan liježe i ustaje u drugo vrijeme, tijelo ne može predvidjeti kada treba pripremiti buđenje.

Ako se, uprkos svemu, budite umorni svako jutro tokom dužeg perioda, ako hrčete ili vam neko kaže da noću prestajete disati, to su stvari o kojima vrijedi razgovarati s ljekarom, jer mogu imati uzrok koji se ne rješava rasporedom.