Povratak u školske klupe: Psihijatar otkriva najveću grešku koju roditelji prave u zadnjim danima raspusta

Govoreći o povratku u školsku rutinu, Grujičić savjetuje roditeljima da promjene ne uvode naglo, već postepeno. Kako je pojasnio, roditelji ne trebaju posljednje dane dječijeg odmora iskoristiti u pogrešnom smislu te tako kraj raspusta ne treba pretvoriti u period cjelodnevnog učenja i naglog vraćanja svih školskih obaveza.

"Ja bih preporučio roditeljima isto ono što preporučujem sebi sad, kada se vraćam sa godišnjeg odmora, a to je da postepeno, polako krećem da se vraćam u neke osnovne rutine. To ne znači da treba posljednju nedjelju raspusta iskoristiti za cjelodnevno učenje ili zadavati djetetu neke školske zadatke tokom cijelog dana, nego prosto uspostavljati neku zdravorazumsku, jasnu, laganu rutinu koja je potpuno bila, sigurno, zanemarena tokom raspusta", rekao je Grujičić.

Pod tim prvenstveno podrazumijeva ponovno uspostavljanje svakodnevnog ritma.

"Tako ja to nekako savjetujem svojim pacijentima, da kažem, da se zna otprilike kada se jede, kada se izlazi napolje, kada se liježe na spavanje, da se postepeno, polako ustaje sve ranije. Što to ranije počnemo, to će nam biti manji stres, hajde da kažem, tog famoznog 1. septembra", naveo je.

Kaže da upravo septembar i oktobar predstavljaju veoma intenzivan period i u dječijoj psihijatriji.

"Poznato je kod nas u našim krugovima psihijatrijskim da su septembar i oktobar nekako mjeseci u kojima mi najviše radimo, i vjerujem da taj stres oko polaska u školu, oko readaptacije, ponovnog ulaska u rutinu i ritam tome doprinosi. Tako da, eto, da kažem, neka postepenost, umjerenost. Može se početi sa tim nekim vraćanjem u rutinu možda dvije nedjelje. Sad bih rekao da je već kasno, ali mislim, nikad nije kasno", kazao je.

Nedostatak sna veliki problem kod djece i adolescenata

Jedan od problema sa povratkom u školu jeste i ponovno rano ustajanje, posebno kod tinejdžera koji tokom raspusta ostaju budni do kasno i značajan dio večeri provode uz telefone.

Grujičić upozorava da je kvalitetan san u razvojnom periodu izuzetno važan.

"Ja bih rekao da je to zaista jedan ogroman problem. Kao što ste rekli, nije samo tu melatonin u pitanju. Tu imamo razne neurohumoralne promjene koje se dešavaju i strašno je važno održati taj jedan zdrav cirkadijalni ritam, odnosno ciklus spavanja i budnosti, koji je, hajde da kažem, u toku razvojnog perioda možda i najznačajniji", objasnio je.

Posebno je naglasio povezanost sna sa pažnjom i drugim kognitivnim funkcijama.

"Kod djece je to izuzetno važno, zato što njihova pažnja, njihov, kao što ste rekli, cijeli kognitivni aparat, sve kognitivne funkcije zavise upravo od tog odmora koji dobiju tokom noći. Tako da, eto, ako mi tražite ukratko da vam kažem, ja bih rekao da mnogo zavisi, mnogo nekih dječijih performansi upravo zavisi od cjelokupnog tog ritma budnosti i spavanja", rekao je.

Međutim, roditelji, smatra, ne bi trebali samo nametnuti pravilo, već objasniti djetetu zbog čega je ono važno.

"Ne treba samo uspostaviti neko pravilo bez da mladi razumiju zašto smo ga uspostavili. Prosto dati im neki primjer, da kažemo: 'Eto, vidiš, kad nisi spavao, kad si bio na telefonu do jedan ujutro, vidio si da ti je sutradan dan prošao tako i tako.' Znači, hajde da probamo da pomjerimo to da bi tebi bilo lakše da sutradan nekako izguraš", kazao je.

Telefon tokom noći posebno problematičan

Grujičić savjetuje da se korištenje telefona i drugih ekrana tokom noći maksimalno smanji.

"Ako mora da se desi to skrolovanje telefona, da se nikako ne dešava u toku noći. Jer držanje telefona blizu očiju tokom noći nikako ne utiče povoljno na san. Ono utiče upravo na to lučenje melatonina koji se luči u mraku. Zato i služi da bi nam pojačao spavanje u tim noćnim satima", rekao je.

Naglašava da problem nisu isključivo mobilni telefoni.

"Dosta bi trebalo to redukovati u toku noći, prebaciti u toku dana, imati te neke jasne periode da se telefon, odnosno zloupotreba svih ekrana, ne bih ja tu samo pominjao telefon, nego bilo koji elektronski uređaj, pomjeri na neki, hajde da kažem, da bude dio dnevnih aktivnosti, ako već mora da se dešava", objasnio je.

"Batine nikako nisu dozvoljene u vaspitanju"

Govoreći o postavljanju granica, Grujičić je istakao da roditeljski autoritet ne mora biti zasnovan na kažnjavanju.

"To je možda jedna od najvažnijih tema, zato što se tu postavlja pitanje roditeljskog autoriteta, odnosno kako uspostaviti autoritet, a ne kažnjavati dijete. Ja ću sada da možda razuvjerim mnoge vaše gledaoce i da kažem da se bez kažnjavanja može uspostaviti autoritet", rekao je.

Posebno je upozorio na tjelesno kažnjavanje.

"Ako već mora da se dešava da se snosi neka posljedica za ponašanje, nikako ne bih to nazvao da je neophodno kazniti dijete, jer se kazna kod nas na našim prostorima izjednačuje sa teškim posljedicama, odnosno najčešće sa batinama. Batine nikako nisu dozvoljene u vaspitanju i ni do čega dobrog ne dovode u toku razvoja djece", kazao je.

Roditelji, kaže, često strahuju da će izgubiti autoritet ukoliko ne kažnjavaju dijete.

"Roditelji smatraju da ako im se oduzme to tjelesno kažnjavanje ili bilo koja vrsta kažnjavanja, da oni neće imati način da uspostave autoritet nad djecom, što je apsolutno netačno. Autoritet se gradi dosljednošću mnogo prije nego nekom okrutnošću prema djetetu", poručio je Grujičić.

Posljedica mora imati smisla

Ako dijete zbog određenog ponašanja treba snositi posljedice, one, prema Grujičićevim riječima, moraju biti unaprijed poznate, proporcionalne i povezane s onim što je dijete uradilo.

"Ukoliko postoje jasne posljedice za ponašanje koje su unaprijed određene, hajde da kažem, s adolescentima često i dogovorene, poznate i proporcionalne, i imaju nekog smisla, one apsolutno rade posao", rekao je.

Kao loš primjer naveo je univerzalno oduzimanje telefona kao kaznu za sve.

"Nije moguće uspostaviti autoritet tako što ćemo lupiti neku posljedicu za ponašanje samo tako, kao grom iz vedra neba, i koristiti je za sve vidove prijestupa koje dijete krši. Na primjer, ako nam ne pomogne da raspremimo kuću u dogovoreno vrijeme, ne može biti ista kazna, odnosno ista posljedica za to ponašanje i ista posljedica za to što nam je dijete, recimo, slagalo nešto ili ukralo nešto, ne daj Bože", objasnio je.

Dodao je:

"Ako kažemo nema telefona nedjelju dana zato što nisi ispoštovao naš dogovor ili si me slagao ili si ukrao, onda prosto ta posljedica nema nikakvog smisla. I to prazno uspostavljanje autoriteta adolescentima apsolutno ništa ne znači. Oni to provale, što kažu oni, na keca", kazao je.

Od telefona direktno do knjige – "To nikada ne radi posao"

Problem koncentracije posebno dolazi do izražaja nakon ljetnog raspusta i dužeg vremena provedenog uz telefone.

Grujičić kaže da naglo oduzimanje telefona i zahtjev da dijete odmah satima čita knjigu uglavnom neće dati željeni rezultat.

"U jednom trenutku se roditelji osvijeste i kažu: 'Jao, moje dijete je previše na telefonu, bit će mu uništena pažnja.' I šta onda oni urade? Oni uzmu taj telefon, sakriju ga i daju djetetu knjigu da čita. I to nikada ne radi posao, upravo zato što je to prosto nemoguće", rekao je.

Telefon je, kako objašnjava, izuzetno snažan izvor stalnih podražaja.

"Ne možete vi jedan uređaj koji je jedna, da kažem, hajde, savršena dječija igračka. Ona svijetli, svira, mijenja se na svakih pet sekundi. Ona je nezamjenjiva u tom smislu zato što je konstantno stimulišuća. I vi onda date djetetu nešto što je poprilično, u njihovom svijetu, pardon, dosadno. I onda prosto tražimo da se na isti način posvetimo, da sat vremena gledamo u knjigu upravo istim intenzitetom pažnje kao što smo gledali u telefon", kazao je.

Ističe da problem nije ograničen na djecu.

"Ja ne volim samo da se govori o djeci. Valjda smo svi primijetili otkako su telefoni ušli u naše živote da se opseg naše pažnje poprilično smanjio, odnosno da je naša pažnja poprilično fragmentisana, odnosno isparčana na određene dijelove", rekao je.

Pažnju vraćati postepeno

Zbog toga savjetuje postepeno smanjivanje vremena provedenog uz ekran i ponovno uvođenje aktivnosti koje zahtijevaju duži fokus.

"Kada sam govorio o tom uobičajavanju pred polazak u školu, tu mislim da bi trebalo i da se progresivno smanjuje vrijeme provedeno na telefonu, ili ne samo telefonu, bilo kojem uređaju. Da se postepeno i polako uvode neke aktivnosti gdje bismo vježbali pažnju", kazao je.

To mogu biti knjige, ali i društvene igre ili druge aktivnosti.

"To su čitanje knjiga, bavljenje nekim, možda čak i nekim društvenim igrama, bilo šta što nam zahtijeva malo duže održavanje pažnje na jednoj aktivnosti koja nije nužno konstantno stimulišuća i kratka. Nije samo pitanje telefona, da li će dijete držati ekran pred očima, nego kako ga koristi. Nije isto odgledati jedan dugometražni film ili, s druge strane, stalno skrolovati taj TikTok i imati po pet sekundi održavanja pažnje. Velika je razlika u tome", objasnio je.

Digitalno nasilje prolazi ispod radara

Posebno ozbiljna tema je digitalno nasilje, od tajnih grupa u kojima se djeca isključuju do predatorskog ponašanja na internetu.

"Digitalno nasilje sada je više rasprostranjeno nego inače i zauzima one opsege i one forme za koje ja nikada u životu nisam vjerovao da mogu da postoje. Kao što ste rekli, od pravljenja tajnih Viber grupa do predatorstva. Svega ima, svašta sam nešto vidio u praksi", rekao je Grujičić.

Jedan od razloga zbog kojih takvi slučajevi ostaju neprimijećeni jeste što djeca često ne vjeruju da će ih roditelji razumjeti.

"Moram da kažem da dosta često prolazi nam ispod radara zato što roditelji nisu spremni za te razgovore sa djecom. Prvo, djeca ne vjeruju svojim roditeljima da će ih, odnosno, ne da ne vjeruju da će ih spasiti, nego ne vjeruju da će ih baš razumjeti. Djeca često misle da su ona kriva za to što im se dešava i samim tim neće podijeliti to sa roditeljima", kazao je.

Dodaje da djeca često misle da roditelji neće razumjeti digitalni kontekst problema.

"Prvo, misle da roditelji to ne razumiju. Drugo, misle da neće znati kako da im objasne. I treće, ne znaju šta će s tim uraditi zato što mladi smatraju da su roditelji sada digitalno nepismeni, što nije uvijek netačno, ali često nema veze ni ta digitalna pismenost sa tim da li možemo da zaštitimo nekoga", rekao je.

Kada promjene u ponašanju postanu alarm?

Grujičić kaže da roditelji trebaju obratiti pažnju na dugotrajnije promjene u uobičajenom ponašanju djeteta.

"Promjene jesu jako suptilne i možda najčešće idu u tom smjeru da dijete krene da se povlači. Dijete postaje drugačije nego ono kako smo ga navikli", rekao je.

Posebno je važno koliko takvo stanje traje.

"Kada vidimo da nam se dijete mijenja, da nam se povlači, da šuti ili se mnogo ljuti, mnogo je nervozno, mnogo impulsivno, i da to ne traje dva dana, nego da traje dvije nedjelje, dva mjeseca, i da mi prosto ne znamo šta je i da ne možemo da dopremo do djeteta, ja mislim da je to možda momenat koji bi bio odgovor na najčešće pitanje koje ja dobijam: kada se javiti dječijem psihijatru ili psihologu ili bilo kojem terapeutu koji radi sa djecom?", objasnio je.

Njegov odgovor je jednostavan:

"Kad ne možemo. Kad smo sve pokušali, ne možemo, a to je dugoročno, dugotrajno, prosto ne dopiremo do sopstvenog djeteta. E, to su momenti kada bi trebalo možda nekoga uključiti da interveniše", kazao je.

Zašto se dijete ne povjerava roditelju?

Kod adolescenata problem dodatno komplikuju sram i osjećaj krivice.

"Upravo ta krivica i ta sramota su nešto što blokira dijete, pogotovo kad su adolescenti u pitanju, zato što su tu često uključeni neki eksplicitni sadržaji, eksplicitni razgovori ili neki razgovori koji adolescent ne bi volio da dopru do roditelja i samim tim izbjegava da se roditelju prvom obrati za pomoć", rekao je.

Ponovo se, kaže, sve vraća na pitanje načina na koji je roditelj ranije gradio autoritet.

"Ako smo autoritet gradili na tome da samo bude autoritet bez pokrića, odnosno da samo neku okrutnost serviramo, onda dijete nema povjerenja u taj odnos. I onda nam neće ni doći da nam se povjeri zato što očekuje da će biti kažnjeno, zato što misli da je ono krivo", kazao je.

S druge strane, zdrav odnos može omogućiti da se problem riješi i unutar porodice.

"Ako gradimo taj autoritet na zdrav način, dijete zna, objašnjeno mu je, i okej, šta god da si uradio, dođi kod mene, pokušat ćemo da riješimo. Ako ima povjerenja, često ne dođe do dječijeg psihijatra. I ja se uvijek nadam da to može da se riješi u porodici i siguran sam da može samo ukoliko je odnos bezbjedan za to da dijete može da dođe i da kaže i da bez iščekivanja posljedica bude shvaćeno", kazao je Grujičić.

"Jedno u petoro djece ima neki ozbiljniji psihijatrijski problem"

Jedna od najtežih tema razgovora bilo je samopovređivanje među adolescentima.

Grujičić kaže da podaci pokazuju rast ovog problema.

"Samopovređivanje jeste u porastu, to pokazuju sve naše statistike. Mi smo skoro radili jedno veliko istraživanje na nacionalnom uzorku i pokazali da je mnogo, mnogo učestalije nego što smo mi zapravo mislili. Negdje smo našli po tim našim podacima da jedno u petoro djece ima neki ozbiljniji psihijatrijski problem, što nas je izuzetno zabrinulo", rekao je.

Samopovređivanje je, kaže, jedan od simptoma koji se često pojavljuju.

Djeca ponekad kopiraju vršnjake, ali iza toga postoji razlog

Grujičić kaže da se u praksi dešava da dijete imitira ponašanje vršnjaka, ali da ni to ne treba posmatrati površno.

"Dešava se da dijete pokuša da imitira ono što njegovi vršnjaci rade, ali ono to neće uraditi samo tako iz čista mira zato što mu je samo tako palo na pamet. Nego, ono što sam vidio jeste da djeca koja kopiraju takve vrste ponašanja, ona žele da iskopiraju ono što se dešava poslije", rekao je.

Pojašnjava da dijete može vidjeti da je nakon samopovređivanja neko drugo dijete konačno dobilo pažnju i podršku porodice.

"Dijete vidi da se porodica udružila oko toga da se riješi problem samopovređivanja, odnosno da su roditelji krenuli da razumiju, krenuli manje da kažnjavaju, da su roditelji krenuli da popuštaju sa svojim granicama, i onda to drugo dijete kopiranjem tog ponašanja želi da dobije isto. Prosto, djeca razmišljaju na taj način, žele da ugode sebi, nekad ne mareći za posljedice", kazao je.

Međutim, svako samopovređivanje zahtijeva reakciju.

"Kad god da se desi, bez obzira da li je to kopiranje ili je to neki psihijatrijski problem, uvijek je potrebno reagovati. Jer zamislite da dijete mora da dođe do toga da ga neko sasluša samo na način da napravi tako neki veliki problem sebi, odnosno da povređuje sopstvenu kožu. To je onda neki veliki alarm da nešto treba da se mijenja", upozorio je.

Problem nije uvijek samo u djetetu

Kada se pojavi samopovređivanje, Grujičić kaže da se mora pogledati širi kontekst.

"Obično treba da se mijenja ili u porodici ili u vršnjačkoj grupi ili u zajednici u kojoj dijete živi. Nikada dijete ne možemo samo doći i reći: 'Okej, sad treba da popravimo to tvoje što imaš.' To nikada ne rješava problem, nego uvijek gledamo da proširimo malo krug, proširimo taj sistem i onda reagujemo na tom širem sistemu", objasnio je.

Nekada to uključuje rad sa cijelom porodicom, školom ili vršnjacima.

"Nekada dječiji psihijatri i dolaze i u odjeljenje pa održe neki roditeljski sastanak ili pričaju s vršnjacima, ako baš ništa drugo ne može da upali. Međutim, ono što se najčešće radi je porodična terapija i gledamo kako je moguće da je došlo do tog samopovređivanja, da to niko nije primijetio i da se obično i kasno reagovalo", rekao je.

Kada dijete ljubav poveže s uspjehom

Velika očekivanja roditelja u vezi s ocjenama i uspjesima mogu, prema Grujičićevim riječima, stvarati ozbiljan pritisak.

"Vrlo je važno kada su pohvale u pitanju šta pohvaljujemo i šta očekujemo od djeteta. Ukoliko ja kao roditelj tebe volim samo kada si najbolji, kada si prvi u svemu, kada daješ golove na utakmici, kada si prva na baletu, kada si prvi u recitatorskoj sekciji, šta god to bilo, kada si najbolji u društvu, u tim situacijama mi onda taj uspjeh poistovjećujemo sa ljubavlju, odnosno poistovjećujemo sa ličnošću djeteta", rekao je.

Posljedica je da dijete počinje osjećati da je voljeno samo kada je uspješno.

"Onda to nikako nije dobro, zato što onda dijete očekuje da će biti voljeno samo u trenucima kada je najbolje", naveo je.

Zbog toga roditeljima savjetuje da pohvaljuju trud i istrajnost.

"Ono što ja savjetujem često jeste da se pohvaljuje trud, a onda i istrajnost. Da kažemo, na primjer, dijete je dobilo treću nagradu na takmičenju iz srpskog jezika ili matematike. I u toj situaciji trebalo bi onda reći: 'Okej, potrudio si se, svaka čast, ostao si istrajan i kad ti je bilo teško, znam da ti je bilo teško i da si uprkos svemu tome uspio, ja sam ponosan na tebe.' To znači da ćeš biti voljen i kada si istrajan i kada se trudiš, a ne samo kada si prvi", rekao je.

Perfekcionizam može početi onesposobljavati dijete

Velika roditeljska očekivanja mogu dovesti do dječijeg perfekcionizma.

"Ta ogromna roditeljska očekivanja imaju tako veliki uticaj na djecu da je to zaista strašno. I onda poslije često se roditelji negdje dozovu pameti onda kada primijete da je taj dječiji perfekcionizam onako uzeo maha da ih onesposobljava u svakodnevnim aktivnostima", kazao je.

Kao primjer naveo je dijete koje zbog crteža doživljava izuzetno burnu reakciju.

"To su ona djeca, dijete koje, na primjer, deset puta pokuša da nacrta jedan crtež i onda se strašno iznervira, pa cijepa te crteže, pa histeriše, pa plače, pa svašta se tu nešto, neka drama stvara. I onda roditelj se tu zabrine i kaže: 'Pa čekaj, nije taj crtež najvažniji na svijetu.' E pa zapravo mislim da jeste tom djetetu u tom trenutku najvažniji na svijetu zato što smo mu pokazali često da to jeste najvažnija stvar", objasnio je.

U dječijoj glavi, kaže, mogu se povezati ljubav i rezultat.

"Kakav ćeš ishod imati, koliko ću se ja oduševiti tim tvojim uspjehom, koliko ću te voljeti nakon tog uspjeha. I onda negdje u dječijoj glavi se to poveže, ljubav i uspjeh, i onda prosto imamo tu situaciju koju roditelji često ne razumiju. Kako je moguće da ti tako burno reaguješ na neuspjeh? E pa moguće je", kazao je.

Emocionalno stabilno dijete nije dijete koje nikada ne plače

Grujičić upozorava i na pogrešno razumijevanje emocionalne stabilnosti.

"Kad mi kažu da je moje dijete emocionalno regulisano, ja se izuzetno zabrinem zato što se tu najčešće smatra dijete koje ne pokazuje emocije. To su ona djeca koja ne plaču mnogo ili djeca koja nikada nemaju burne reakcije, odnosno roditelji kažu: 'Ja nikad s njim nemam nikakvih problema.' To ne znači da dijete nema nikakav problem", rekao je.

Zdrava emocionalna regulacija znači nešto sasvim drugo.

"Emocionalno regulisano dijete trebalo bi da može da imenuje ono što osjeća i da bezbjedno to osjećanje ispolji i da onda nakon toga nastavi dalje sa nekim svojim uobičajenim životom. To bi bila prava mjera, doza emocionalne regulacije", objasnio je.

Dijete, dakle, smije biti tužno, ljuto ili razočarano.

"Kad sam tužan, govorim ti, kažem: 'Mama ili tata, tužan sam', i prosto isplače se i onda može poslije toga da nastavi sa nekim aktivnostima. To je emocionalna regulacija koju mi očekujemo", naveo je.

"Dječacima često nije dozvoljeno da osjećaju bilo šta osim ljutnje"

Problem može biti i pretjerano potiskivanje emocija.

"Ono što se dešava kao problemi u sferi emocionalne regulacije su ili preveliko utišavanje tih reakcija, odnosno ne mogu da dozvolim sebi da budem tužan ili ne mogu da sebi dozvolim bilo kakvu neprijatnu emociju. To se najčešće odnosi na dječake kojima nije dozvoljeno da osjećaju bilo šta do ljutnje", rekao je.

Na drugoj strani su djeca sa veoma burnim reakcijama, što, naglašava, ne znači automatski da je roditelj pogriješio.

"Tu nisu uvijek krivi roditelji niti je kriva sredina, prosto dijete je emocionalnije, onako osjetljivije", kazao je.

Ne govorite djetetu: "To nisu problemi"

Kada dijete pokaže tugu ili razočarenje, roditelji ne bi trebali umanjivati ono što osjeća.

"Ne treba samo osuđivati kada nam dijete dođe i kaže: 'Osjećam se loše' ili 'Tužan sam', i kao: 'Hajde, šta plačeš tu, k'o neka djevojčica?' ili: 'Kako sam ja u tvojim godinama, to nisu problemi.' Znači, ne treba obezvrjeđivati ono što osjećaju", rekao je.

Umjesto toga, savjetuje:

"Reći: 'Okej, razumijem, u redu je, isplači se ako ti treba, izbjesni, šta god, idi malo budi sam 15 minuta, poslije ćemo razgovarati i vidjeti kako možemo da riješimo problem.' I to je to", kazao je.

Kako izbjeći svakodnevne svađe sa tinejdžerima?

Grujičić roditeljima savjetuje da uzmu u obzir dob djeteta.

"Treba da poštujemo dječije godine i dječiju pamet, pogotovo kada su adolescenti u pitanju. Ne treba isto pristupati djetetu koje ima devet godina i djetetu koje ima 15 godina. To često zaboravimo", rekao je.

Važno je i ne očekivati od djeteta ono što roditelj sam nije sposoban pokazati.

"Ne očekivati od djeteta ono što mi sami ne možemo da ponudimo. Jer roditelji često nemaju sposobnost emocionalne regulacije, ali svi roditelji očekuju da im se djeca lijepo ponašaju. Tako da, hajde da kažem, ne očekivati od djeteta ono što mi sami ne možemo. Ako ne možemo sami, onda potražiti pomoć", poručio je.

"Nemojte ih poklapati, ismijavati i omalovažavati"

Na pitanje kako spriječiti sukobe sa adolescentima, odgovorio je:

"Tako što ih nećemo poklapati, ismijavati i omalovažavati."

Takve situacije, kaže, djeca mogu pamtiti godinama.

"Roditelji to često zaborave, a djeca to mnogo pamte, čak i godinama i decenijama poslije. Kažu: 'Sjećaš se onda kada sam ti rekla da sam se rasplakala zato što mi je drugarica rekla nekome nešto za mene i ja sam onda bila mnogo tužna, a ti si mi rekla: Ma hajde, šta te briga, pusti ti nju, to su bezveze problemi, vidjet ćeš ti kad se zaposliš'", naveo je.

Takav odgovor dijete doživljava kao omalovažavanje.

"I onda će dijete da kaže: 'Pa dobro, ti mene ništa ne razumiješ, šta ima da ti pričam.' Tako da, hajde da kažem, da pokušamo da uvažimo to da su ti vršnjački problemi u njihovim godinama zaista najveći njima. Najveći, veliki kao ova država", kazao je.

Umjesto "Nemoj se nervirati", postavite pitanje

Grujičić kaže da roditelji prirodno žele što brže ukloniti djetetovu patnju, ali da rečenice poput "pusti to" često ne pomažu.

"Priroda roditelja jeste da ublaži patnju djeteta što prije i što je efikasnije moguće. I to najčešće rade tako što će reći: 'Nemoj da se nerviraš' ili 'Pusti to' i 'Hajde, pusti i radi nešto drugo.' Ne ide tako", naglasio je.

Umjesto toga, savjetuje razgovor.

"Hajde da probamo da postavimo pitanje, da probamo da razumijemo. Što si se ti toliko iznervirao? Šta tebi to toliko znači? Hajde, kako ja mogu da ti pomognem? Daj mi neki prijedlog. Šta možemo mi sada da uradimo da se ti osjećaš bolje?", rekao je.

Cilj je, dodaje, pokušati ući u svijet djeteta i razumjeti zašto mu je nešto toliko važno.

"Prosto postaviti neka pitanja, pokušati da uđemo u taj njihov svijet, razjasniti zašto se baš na taj način, zašto je njima to toliko važno i onda u skladu sa tim reagovati. Ukoliko mi svaki put isto odreagujemo i kažemo: 'Ma pusti', ili 'Nemoj se nervirati', ili 'Što samo ti plačeš, što ovi drugi ne plaču?', to nisu baš dobri načini da se riješe problemi. I onda obično to kod adolescenata često nailazi na svađu", zaključio je Grujičić.

Nova sezona podcasta "Dva i po psihijatra"

Na kraju razgovora Grujičić je najavio i novu sezonu podcasta "Dva i po psihijatra", koja počinje u drugoj polovini septembra.

"I mogu da kažem, očekuje nas mnogo toga zanimljivog, zato što sada krećemo sa nekim novim segmentima. Ono što smo primijetili jeste da nam je do kraja ove posljednje sezone bio nekako dominantan rad sa stručnjacima, odnosno dovodili smo razne ljude koji su bili vezani za to što mi radimo", rekao je.

U novoj sezoni veći prostor dobit će i lična iskustva sagovornika.

"Negdje smo primijetili da smo dosta toga crtali, crtali, crtali tokom ovih godina i sad nekako pokušavamo da obojimo to nekim ličnim iskustvima ljudi. I ono što smo primijetili jeste da publika nekako voli da ono što im je do sada bilo objašnjeno na stručnom nivou priča neko ko je imao lično i proživljeno iskustvo", objasnio je.

Podcast će se, između ostalog, baviti iskustvima vršnjačkog nasilja, psihijatrijskim i svakodnevnim problemima.

"Najviše se radujem tom nekom segmentu gdje ćemo uvoditi ljude sa svojim nekim pričama koji su se suočili sa nekim vrstama, hajde da kažem, evo sad pričam o vršnjačkom nasilju, na primjer, tome ili nekim psihijatrijskim problemima i tako dalje, ili nekim svakodnevnim problemima. I onda ćemo imati te dvije perspektive", rekao je.

Najavio je i nastupe uživo, saradnje i publikacije.

"Imamo i nekih drugih stvari, a to su neki uživo nastupi, nastupi po regionu, neke saradnje, neke publikacije, svašta nešto nas čeka. Tako da bih, eto, pozvao publiku da nas prati od druge polovine septembra i da vidi šta sve spremamo za sljedeću godinu", zaključio je dr. Roberto Grujičić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad