Saplео se o kamen na poštanskoj turi, i narednih 33 godine nosio kamenje kući dok nije sagradio palatu

Cheval je tada imao četrdeset tri godine.

Bio je iz siromašne seljačke porodice, sa slabim obrazovanjem, i sam je za sebe govorio da loše vlada francuskim jezikom.

Posao mu je bio da pješke obiđe seosku turu dugu tridesetak kilometara dnevno. Tokom tih dugih sati, kako je kasnije zapisao, u glavi je gradio i planirao.

"Htio sam znati šta je to"

O tom danu je i sam ostavio zapis, u pismu koje je poslao arhivaru.

Napisao je da je hodao brzo kada mu je noga zapela za nešto i on se otkotrljao nekoliko metara. Htio je znati uzrok. Iznenadilo ga je što je iz zemlje izvukao kamen tako neobičnog i slikovitog oblika da se osvrnuo oko sebe, i vidio da nije jedini takav.

Kamen je stavio u džep da ga u miru razgleda.

Sutradan se vratio na isto mjesto po još.

Prvo džepovi, pa korpa, pa kolica

Skupljanje je počelo skromno i raslo je s vremenom.

Prvo je kamenje nosio u džepovima. Kada to više nije bilo dovoljno, uzeo je korpu. Na kraju su došla kolica, koja su postala njegov stalni alat.

Način rada bio je uvijek isti. Tokom ture bi uočio kamenje i ostavljao ga na hrpama uz put, a onda se predveče vraćao s kolicima i vozio ga kući.

Znao je gdje šta naći: ravne pločaste škriljce koje su potoci izglačali, zaobljeni pješčar, sedru i crveni porfir.

Gradio je poslije posla, često noću, uz svjetlo uljanice. Kamenje je vezivao krečom, malterom i cementom, a potrošio je preko tri i po hiljade vreća kreča.

Dvadeset godina samo za vanjske zidove

Palata koju je zamislio nije bila mala.

Ima četiri pročelja, terasu i galeriju, visoka je dvanaest i duga dvadeset šest metara.

Samo na vanjske zidove otišlo mu je prvih dvadeset godina.

Ono što je nastalo ne pripada nijednom stilu. U kamenu su izlivani slonovi, kajmani, pelikani, medvjedi i ptice, a oblici podsjećaju istovremeno na hinduistički hram, srednjovjekovni zamak i pješčani dvorac.

Nadahnuće je crpio iz onoga što je nosio u torbi. Bile su to razglednice i prvi ilustrovani časopisi, koje je razvozio ljudima, a usput gledao slike dalekih zemalja koje sam nikada nije vidio.

Na samu građevinu urezao je riječi: djelo jednog čovjeka.

Mjesto koje se odbilo dati u nasljedstvo

U selu su ga smatrali čudakom, a mnogi i luđakom.

Palatu je završio 1912, u sedamdeset šestoj godini.

Htio je da bude sahranjen u njoj, ali to u Francuskoj nije dozvoljeno. Zato je, s istim kolicima, započeo novi posao. Narednih osam godina gradio je vlastitu grobnicu na seoskom groblju, i nazvao je grobnicom tišine i beskrajnog počinka.

Završio ju je 1922. Umro je 19. augusta 1924, u osamdeset osmoj godini, godinu i po nakon što ju je dovršio, i u njoj je sahranjen.

Ministar koji je to proglasio spomenikom

Priznanje je stiglo tek nakon njegove smrti.

Nadrealisti su palatu otkrili kao djelo koje ne pripada nijednom pravcu i divili joj se.

Godine 1969. tadašnji francuski ministar kulture André Malraux proglasio ju je historijskim spomenikom, kao djelo naivne umjetnosti. Bilo je otpora, jer dio struke nije smatrao da rad čovjeka bez ikakvog obrazovanja pripada u tu kategoriju.

Njegovi potomci prodali su palatu 1994. mjesnoj općini, koja je i danas održava i otvorena je za posjete tokom cijele godine.

Sam Cheval je o svom poslu ostavio rečenicu koja stoji uz građevinu: tražeći, pronašao sam, i četrdeset godina sam kopao i lopatom radio da bi ova čarobna palata izašla iz zemlje.