Kineske zasađene šume šire krošnje 66 posto brže, ali prednost slabi nakon 40. godine

Studiju su objavili Yuhang Luo i saradnici s Pekinškog univerziteta i Pekinškog šumarskog univerziteta u časopisu Geophysical Research Letters. Koristili su satelitske podatke od 2000. do 2022. i karte starosti šuma, a pratili su indeks lisne površine, mjeru koja pokazuje koliko je krošnja gusta i koliko lišća može upijati ugljik.

Brojka od 66 posto odnosi se na brzinu kojom je rasla lisna površina, a ne na drvnu masu ni na količinu uskladištenog ugljika. Zasađene šume u prosjeku su stare 34 godine, a prirodne 57, i mlađa stabla prirodno rastu brže. Kad su autori uporedili šume slične starosti i u sličnim uslovima, zasađene su bile ispred za 4,6 posto.

Zašto zasađena šuma prvih decenija juri

Prema autorima, razlika je najveća između 30. i 40. godine starosti, a nakon 40. primjetno se smanjuje. Najizraženija je kod mješovitih i zimzelenih šuma, što autori pripisuju jačem odgovoru zasađenih šuma na sve veću količinu ugljen-dioksida u zraku.

Zasađene šume često čine brzorastuće vrste poput eukaliptusa i topole, a ljudi ih održavaju: uklanjaju drugo raslinje i ponekad prihranjuju tlo. Stabla zato imaju manje konkurencije za svjetlo, vodu i hranu. "Zasađene šume mogu biti snažan kratkoročni alat za upijanje ugljika, ali ta prednost je privremena", rekao je Luo za Live Science, dodajući da su za dugoročno skladištenje ugljika prirodne šume nezamjenjive.

Kevin Dsouza s kanadskog Univerziteta Waterloo, koji nije učestvovao u istraživanju, upozorio je da lisna površina nije potpuna mjera, jer se ugljik čuva i u drvetu, kori, korijenju i tlu. Druga studija kineskih šuma, na koju se pozvao, pokazala je da prirodne šume u prvim godinama nakupe više ugljika iznad zemlje od zasađenih.

Program koji traje od 1978. do 2050.

Najpoznatiji dio kineskog pošumljavanja je program zaštitnih šuma na sjeveru zemlje, poznat kao Veliki zeleni zid. Pokrenut je 1978. s ciljem da zaustavi širenje pustinja, a planiran je do 2050. Tada bi, prema kineskoj vladi, trebao obuhvatati više od četiri miliona kvadratnih kilometara u 13 pokrajina i regija, odnosno 42,4 posto teritorije Kine.

Šumovitost na području programa porasla je s 5,05 posto 1978. na 13,84 posto 2023, navodi kineska vlada. Često se navodi i da je od 1978. posađeno oko 66 milijardi stabala, uz plan za još 34 milijarde do sredine stoljeća, ali zvanični podaci uglavnom govore o površini, a ne o broju stabala.

U novembru 2024. završen je zeleni pojas dug 3.046 kilometara koji potpuno okružuje pustinju Taklamakan, površine 337.600 kvadratnih kilometara. Gradnja je trajala više od 40 godina, a sađene su pustinjska topola, saksaul i drugo raslinje otporno na sušu.

Više zelenila, manje vode u nekim krajevima

Brzo ozelenjavanje ima i cijenu u vodi. Studija objavljena u oktobru 2025. u časopisu Earth's Future, na podacima od 2001. do 2020., pokazala je da su promjene biljnog pokrivača smanjile dostupnu slatku vodu u istočnom monsunskom i sjeverozapadnom sušnom dijelu Kine, koji zajedno čine 74 posto njene površine. Više šuma i trave znači više isparavanja, a padavine su porasle samo na Tibetanskoj visoravni.

"Iako je vodeni ciklus aktivniji, lokalno se gubi više vode nego prije", rekao je koautor Arie Staal s Univerziteta u Utrechtu za Live Science. To je važno jer sjever Kine ima oko 20 posto vode u zemlji, a 46 posto stanovništva i 60 posto obradive zemlje.

Autori nove studije nadaju se da će njihovi rezultati pomoći da se bolje odluči kada i šta saditi i kako šume održavati.