Mjesec se godišnje udalji 3,8 cm, a dan se za stoljeće produži oko 1,8 milisekundi

Za jedan ljudski život od 80 godina Mjesec se tako odmakne za tri metra, što je zanemarivo u odnosu na prosječnu udaljenost od oko 384.400 kilometara koju navodi NASA.

Ogledala ostavljena na Mjesecu i danas se koriste

Prvi reflektor za lasersko mjerenje na Mjesec je postavila posada Apolla 11 1969. godine. Prema podacima Međunarodne službe za lasersko mjerenje (ILRS), koju vodi NASA, na Mjesecu danas postoji pet takvih panela: tri s misija Apollo 11, 14 i 15 te dva francuske proizvodnje na sovjetskim robotskim vozilima Lunohod 1 i 2. Najveći, s Apolla 15, ima 300 malih prizmi koje svjetlost vraćaju tačno u smjeru iz kojeg je došla.

Opservatorije, među njima McDonald u Teksasu, Grasse na jugu Francuske i Wettzell u Njemačkoj, ispaljuju kratke laserske impulse prema tim ogledalima i mjere koliko je vremena potrebno da se svjetlost vrati. Svjetlosti treba nešto više od dvije i po sekunde za put tamo i nazad. NASA navodi da se, i u dobrim uslovima, vrati tek otprilike jedan foton svakih nekoliko sekundi, ali je to dovoljno da se udaljenost izmjeri s preciznošću od oko tri centimetra.

Zašto se Mjesec uopće udaljava

Mjesec svojom gravitacijom izaziva plimu i oseku. Okeani se trljaju o dno i obale, a to trenje usporava Zemljinu rotaciju. Energija i zamah koje Zemlja gubi ne nestaju, nego prelaze na Mjesec, koji se zbog toga pomjera u nešto višu orbitu.

Koliko se tačno produžava dan

Najpreciznija procjena dolazi iz analize zapisa o pomračenjima Sunca i Mjeseca od 720. godine prije nove ere do 1600. godine, koju su 2016. objavili Stephenson, Morrison i Hohenkerk u časopisu Proceedings of the Royal Society A. Prema njihovim rezultatima, dan se u prosjeku produžava za 1,8 milisekundi po stoljeću.

Samo trenje plime trebalo bi dati nešto više, 2,3 milisekunde po stoljeću. Autori navode da razliku vjerovatno nadoknađuju odizanje tla nakon posljednjeg ledenog doba i procesi na granici Zemljinog jezgra i omotača, koji rotaciju blago ubrzavaju. Iz godine u godinu dužina dana ionako varira, prema NASA-i za oko hiljaditi dio sekunde, zbog atmosfere, plime i procesa u jezgru.

Šta to znači u brojkama koje poznajemo

Od 1969, kada je postavljeno prvo ogledalo, Mjesec se udaljio za nešto više od dva metra, a dan je duži za otprilike jednu milisekundu. Za pet stotina godina, otprilike od Kolumbovog dolaska u Ameriku do danas, dan postane duži za oko devet milisekundi, što je i dalje mnogo kraće od treptaja oka.

U dalekoj prošlosti razlika je bila mnogo veća. Tim koji je predvodio Niels de Winter s briselskog univerziteta VUB analizirao je dnevne prstenove rasta na fosilnoj školjki Torreites sanchezi staroj oko 70 miliona godina, pronađenoj u planinama Omana. Prema studiji objavljenoj 2020. u časopisu Paleoceanography and Paleoclimatology, godina je tada imala 372 dana, a dan je trajao oko 23 i po sata.

Treba li se brinuti

Ne. Promjena je toliko spora da je primjećuju samo atomski satovi i laseri, a za planiranje života, kalendara ili satova nema praktičnog značaja. Naučnicima je, s druge strane, ovo mjerenje dragocjeno: zajedno s fosilima poput omanske školjke pomaže da se rekonstruiše kako su se Zemlja i Mjesec mijenjali kroz stotine miliona godina. Ako vas zanima kako izgleda Mjesec kad je najbliži Zemlji, pogledajte naš tekst o supermjesecu.