Zemlja je nekada imala dva mjeseca, a onaj manji se sudario s većim i ostao na njemu kao razmazano tijesto

Priča počinje od pitanja koje decenijama zbunjuje naučnike.

Mjesec ima dvije potpuno različite strane.

Ona koju vidimo je uglavnom ravna i prekrivena tamnim ravnicama od zastale lave, koje se zovu mora. Druga strana, koju sa Zemlje nikada ne vidimo, prekrivena je planinskim visoravnima, a mora gotovo da nema.

Ta razlika se dugo nije mogla objasniti.

Kako je Mjesec uopšte nastao

Prihvaćeno objašnjenje kaže da je Mjesec nastao iz sudara.

Prije oko četiri i po milijarde godina u mladu Zemlju udarilo je tijelo veličine Marsa. Od izbačenog materijala oko planete nastao je prsten užarenih krhotina.

Iz tog prstena se s vremenom sabio Mjesec kakav poznajemo.

Ono što model dodaje je da se iz istog materijala mogao sabiti i još jedan, manji.

Mjesec koji je bio dvadeset pet puta manji

Taj drugi mjesec bio bi širok oko 1.200 kilometara, dakle otprilike trećina prečnika našeg, a po masi svega četiri posto.

Nalazio se na položaju koji u fizici ima ime.

Ako zamislite Zemlju i Mjesec kao dvije tačke, postoje dva mjesta na kojima tijelo može dugo ostati stabilno, i to su vrhovi zamišljenog jednakostraničnog trougla. Tijela koja se tu zadrže zovu se trojanci.

Prema proračunima, taj manji mjesec bi na tom mjestu izdržao između deset i sto miliona godina, a zatim bi njegova putanja postala nestabilna.

Zašto se nije napravio krater

Ovdje je dio koji objašnjava sve ostalo.

Kada bi dva takva tijela pala jedno prema drugom, sudar ne bi bio brz.

Prema proračunu, brzina bi bila oko sedam hiljada kilometara na sat, što zvuči mnogo, ali je za sudar nebeskih tijela izuzetno sporo. To je najsporiji mogući sudar koji bi se desio ako bi jednostavno upali jedan drugom u gravitaciju.

Pri takvoj brzini nema dovoljno energije da se stijena rastopi ili da se izdubi krater.

Umjesto toga, materijal manjeg mjeseca bi se jednostavno razmazao po površini većeg, u sloju debelom nekoliko kilometara.

Erik Asphaug, jedan od autora, to je opisao slikovito: kao kada bi se kugla jednog sira sudarila s kuglom drugog.

Šta bi to značilo za ono što gledamo

Ako je model tačan, planinske visoravni na drugoj strani Mjeseca nisu njegove.

To bi bili ostaci drugog svijeta, razastrti po površini onoga koji je preživio.

Asphaug je to sažeo rečenicom da ono što vidimo kada gledamo drugu stranu Mjeseca zapravo nije Mjesec nego planeta koja se s njim sudarila.

Model objašnjava i drugu razliku. Sudar bi podzemni sloj rastopljene stijene potisnuo prema strani okrenutoj Zemlji, što bi objasnilo zašto su fosfor, rijetki metali, uranij i torij skoncentrisani upravo u kori te strane.

Dva mjeseca na nebu

Ono što je u cijeloj priči najneobičnije je slika koja iz nje proizlazi.

Prije nego što se to desilo, na nebu mlade Zemlje bila bi dva mjeseca.

Oba bi izlazila i zalazila, kao što to danas radi jedan. Jedan bi bio onaj koji poznajemo, a drugi znatno manji, ali dovoljno velik da se jasno vidi.

To bi trajalo desetinama miliona godina, a zatim bi jednog dana prestalo.

Vrijedi biti pošten oko toga koliko je ovo utvrđeno. Riječ je o modelu zasnovanom na kompjuterskim simulacijama, a ne o dokazu. Postoje i druga objašnjenja, među njima ono po kojem su razliku napravile plimne sile Zemlje dok je Mjesec još bio mlad i usijan.

Odgovor bi mogli dati uzorci s druge strane Mjeseca. Kineska misija Chang'e 6 donijela je 2024. prve takve uzorke, a njihova analiza je u toku.